PISAC: ANTON PAVLOVIČ ČEHOV:
Prepricana lektira za skolu
Bilješke o piscu:
Anton Pavlovič Čehov rođen je u Taganrogu u Ukrajini 1860. godine.Rođen je u trgovačkoj obitelji. Nakon gimnazije u rodnom gradu se upisuje na Medicinski fakultet u Moskvi, te se kao student počinje baviti pisanjem. Završava fakultet i postaje liječnikom. Kroz cijeli život se borio sa oskudicom i završio kao srčani i tuberkulozni bolesnik. Putovao je na otok Sahalin istraživati životne uvjete kažnjenika, ali se nije bavio politikom. Ženi se glumicom O. L. Knipperovom. On je pripovjedač, novelist i dramatičar, a po zanimanju liječnik. Najbolja njegova djela su novele i pripovijesti. Surađivao je s velikom opernim redateljima.
Svoj plodonosni i stvaralački život završava 1904. godine, gdje umire u lječilištu Badenweiler. Čehov je među ostalim poznat kao dramski pisac i tvorac antiteatralnog kazališta i psihološke drame, te je uvelike djelovao na kasnije generacije pisaca, kako u Rusiji tako i van Rusije. Njegova poznatija djela su: Tri sestre, Galeb, Ujak Vanja, Čovjek u futroli,O ljubavi, Zaručnica, a prožeta su humorom i blagom ironijom. Pisao je i
kraće humoreske u kojima je prikazivao obične ljude koje je društvena sredina izobličila i otuđila. Oblikovane su drugačijom tehnikom od načina pisanja ruskih realističkih pripovjedača. Kod njega nema junaka, nema velikih zbivanja, nema zamršene fabule. U novele unosi lirske digresije, glazbene elemente i obični jezik. Pisao je drame komičnih jednočinki, a kasnije sa više činova. Tako je Čehov postao primjerom modernoga impresionističkog dramskog pisca koji je utjecao na razvoj moderne dramske književnosti.
Vrsta djela: Drama
Tema: Traženje smisla života, mašta i stvarnost, čežnja za boljim životom.
Mjesto radnje: Radnja se događa u gubernijskom glavnom gradu.
Vrijeme radnje: Negdje u 19. stoljeću.
Struktura djela:
Drama u četiri čina u kojoj se događaji odvijaju mirno i glatko bez većih
preokreta. Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti,
sa osjećajem bespomoćnosti i beznadnosti, koja samo kazuje kako nema
promjene unatoč vječitom optimizmu i njegovoj priči o svijetloj
budućnosti. Drama je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških
sastavnica. Tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost,
duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom, no one se podvrgavaju
kapricioznoj ženi svoga lijenoga brata, nemoćne da pomognu same sebi
a kamoli jedna drugoj.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Opisuju se odnosi među likovima koji izražavaju svoje raspoloženje.
- Dramska atmosfera i prizori ostvareni monolozima i dijalozima.
- Neobičnost dramskog raspleta.
- Govor likova na sceni, kao da se nikada i ne slušaju.
- Postizanje scenskog razgovora.
- Prividno dezorganizirani sistem replika, uzdaha, plača i pauza prekida se
mnogobrojnim lirskim usklicima.
- Kraj drame nije tradicionalni rasplet već nečujno umiranje nečega s
nagovještajem i čežnjom za srećom.
- Osjećaj bespomoćnosti i beznadnosti, te filozofija pasivnosti.
- Likovi drame su opsjednuti budućnošću, svi se tuže, a nitko nikome ne
pomaže.
Inspiracija iz sličnog djela:
Opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine i promatranje
ljudske duše te objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja
ljudskih osjećaja. Po stilu njegovog pisanja moderne drame zauzima
istaknuto mjesto uz Strindberga.
O djelu:
Okosnicu drame čini priča iz života triju sestara Prozorov - Olge, Maše i
Irine, koje nakon smrti oca pukovnika ostaju živjeti s bratom Andrejem u
provincijskom garnizonskom gradiću, pokušavajući se vratiti u Moskvu
gdje su rođene i stekle obrazovanje. No Andrejeva žena Nataša i njen
ljubavnik, utjecajni Protopopov, potpuno istjeravaju sestre iz njihovog
doma i potpuno zavladaju njima. Prekrasan dom pun ljepote, glazbe i
zanimljivih ljudi pretvara se u malograđansku kuću ispunjenu bračnim
lažima, gramzivošću i nečovječjem (odnos prema staroj dadilji Anfisi).
Irina, istjerana iz djevojačke sobe, najprije prelazi u Olginu, potom se
Olga preseljava sa Anfisom u iznajmljeni stan pri gimnaziji u kojoj radi,
a Irina odlazi raditi kao učiteljica nekuda daleko. Tri sestre na kraju drame
ostaju pod vedrim nebom, s iskrom nade da će jednom vidjeti rodnu
Moskvu, ali bez realne šanse da to i ostvare. Moskva je prostor duše triju
sestara, čarobno rješenje svih problema, Moskva je budućnost u kojoj će
otpočevi pravi život, jer je sadašnji samo san i privremeno stanje.
Čehovljeve tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost,
duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom. No one se šutke
i bez pogovora podvrgavaju ženi svog lijenog brata, nemoćne da pomognu
same sebi, a kamoli da jedna drugu zaštite.
U samoj drami nema izrazitih vanjskih dramskih događaja.
Generalske kćeri, tri sestre – Olga, Maša i Irina, moskovljanke,
preselile su se u pokrajinski grad, u kojem provode monoton i jadan život.
Olga radi kao učiteljica u gimnaziji, osamnaestogodišnja Maša udaje se za
profesora Kuligina i otkriva njegovu bijedu i sićušnost. Najmlađa Irina radi
na brzojavu i nezadovoljna je svojim poslom.
Tri sestre imaju i brata Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi dobiti
mjesto na sveučilištu. Kada mu se ukaže prilika ženi se glupom, škrtom i
indiskretnom ženom Natalijom.
U prvom činu okosnicu dramske radnje čini slavlje Irinina imendana.
U kuću dolaze vojni časnici Tusenbach, Soljoni, Fedotik, Rode i vojni
liječnik Čebutikin, te novo lice časnik Veršinjin.
U drugom činu gotovo i nema vanjskog događanja. Svaki lik živi svoj
život: Irina živi životom nezadovoljne telegrafistice, Maša se opija,
Olga je postala ravnateljica u školi, Andrej živi pod ženinom papučom i
radi u okružnoj upravi.
U trećem činu prikazana je sumorna noć u domu triju sestara i stanja u
kojima se likovi nalaze: Čebutikin pije, Andrej je kartaš, Irina traži izlaz u
udaji za staroga Tusenbacha, Maša besciljno voli Veršinjina.
U četrvrtom činu odlazi vojna jedinica, Andrej jede guščetinu s kupusom,
Nataša ljubaka s njegovim šefom, Tusenbach pogiba u dvoboju.
U završnom prizoru zagrljene sestre se pitaju u čemu je smisao daljnjeg
života.
Sadržaj:
Prvi čin
Drama započinje jednog sunčanog, prazničkog, svibanjskog prijepodneva.
Irina - slika ljepote, mladosti i proljeća - u bijeloj haljini, slavi imendan.
Sestra Olga, iako već umorna od života, napornog rada i brige za obitelj
koju je preuzela nakon očeve smrti, razumije Irinin zanos i sve svoje nade
polale u nju. Maša ih obje provocira zviždanjem nekog napjeva,
odaginjući misli o svom braku u kojem nije zadovoljna, te o svojoj
uzaludno potrošenoj mladosti.
Među gostima slučajno će se pojaviti Nataša, koju će Andrej u svojoj
nespretnosti brzopleto zaprositi. Dolazak među ove otmjene i obrazovane
ljude duboko je frustrira, ona drhti kao školarka, ali ne od djevojačke
sramežljivosti kako to naivni Andrej tumači, nego zbog bolnog i
neizbrisivog osjećaja manje vrijednosti koji je ponižava. Olga je iskreno
zaprepaštena Natašinim neukusnim zelenim pojasom i za tu malu
neprijatnost ova će joj se osvetiti. (Istjerujući Irinu iz kuće ona će na
kraju drame zlopamtilački i zlurado dobaciti kako joj pojas ne pristaje...)
Drugi čin
I drugi čin započinje u slavljeničkom duhu - vrijeme je poklada i svi se
raduju dolasku maškara i velikoj kućnoj zabavi s glazbom i plesom.
Ali Nataša, koja se u međuvremenu udala za Andreja, zabranjuje zabavu
koja nije po njenom ukusu, tobože zbog bolesti sinčića Bobika; iako će
odmah potom sama otići na noćnu vožnju sa svojim ljubavnikom
Protopopovim.
Treći čin
Treći čin, koji u klasičnoj drami donosi vrhunac zapleta, odvija se u znaku
požara koji bukti negdje u gradu, ali ima duboko simbolično značenje u
drami. Gori dom Prozorovih iako nije zahvaćen požarom - izgorjeli su
vjera, entuzijazam i nade sestara u budućnost. Majstorski se isprepliću
vanjska i paralelna unutarnja radnja. Vatrena stihija s ulice prijeteći
obasjava sestre koje su upravo saznale da je Andrej prokockao kuću i
založio je, i s bolnom se nostalgijom prisjećaju nada koje su polagale u
brata. I dok je cijeli grad na nogama, on nezainteresirano svira svoju
violinu.
Nataša se navodno brine da joj sin Bobik i njena mala kći Sofčica ne
dobiju influencu; također želi da stara dadilja Anfisa ode iz kuće ("želi red
u kući"), smatra ju seljankom kojoj je mjesto upravo na selu.
Najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša, jedina je od početka
svjesna Natašine pogubnosti i bratove ništavnosti.
Katastrofična atmosfera trećeg čina počiva na nizu detalja.
Čebutikin se propio jer nije uspio spasiti neku ženu na umoru, osuđuje
sebe zbog svoje nesposobnosti. U takvom pripitom stanju nehotice razbija
sat - sestrama dragu uspomenu na pokojnu majku, ali i na Moskvu.
I za njega je to znak gubitništva, jer je pokojnica jedino svjetlo iz njegove
prošlosti (naime, Čebutikin je volio majku triju sestara).
Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke
svoga braka s Mašom nakon njezine veze s Veršinjinim. U ovom činu Maša
i priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu. Andrej traži od Olge
neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do njihovih
srca. I drugi su ključevi izgubljeni. Irina uspoređuje svoju dušu sa
zaključanim klavirom čiji je ključ izgubljen. Sve su njihove vrline, talenti i
znanja pod bravama čijih ključeva nema, pa su stoga i neupotrebljivi.
Irina pristaje udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i jako joj je ružan i
neugledan; no ona ga ipak dosta poštuje. Njen jedini cilj ostaje otići u
Moskvu.
Četvrti čin
Soljoni je stao "peckati" baruna Tusenbacha, jer su zapravo obojica
zaljubljeni u Irinu; Tusenbach je uvrijedio Soljonija i ovaj ga poziva na
dvoboj. Barun u tom dvoboju pogiba, a stari liječnik Čebutikin je u svemu
tome samo pasivni promatrač koji nije ništa učinio kako bi spriječio dvoboj
koji je značio sigurnu smrt za jednog od sudionika. Nakon ovoga Čebutikin
odlučuje otići i planira se vratiti za godinu dana, kad već bude u mirovini.
Irina je u međuvremenu položila učiteljski ispit te će potražiti novi posao.
Prvo je radila kao telegrafistica, a zatim u gradskoj upravi i mrzila je te
poslove osjećajući da joj život samo prolazi, a ona svakim danom
propada. Sada je ostala i bez Tusenbacha kojeg je već bila prihvatila kao
muža.
Olga je postala upraviteljica i skupa sa Anfisom se preseljava u iznajmljeni
stan kraj gimnazije. Kuligin je postao inspektor i, slijedeći svog direktora,
obrijao brkove. Maša u tome vidi samo izraz njegove slabe osobe i
nemoći. Veršinjin isto odlazi, a žena i njegove dvije kćeri ostat će u gradu
još dva mjeseca, pa on moli Olgu da se, ako bude potrebno, pobrine za
njih.
Poput jeke odzvanja niz opraštaja i odlazaka u činu raspleta:
brigada odlazi iz grada, Tusenbach iz života, a sestre zauvijek iz svoga
doma. Nataša nestrpljivo i zapovjednički obilazi kuću izdajući zapovijedi
o promjenama. Najprije daje posjeći jelovu aleju i javor koji su bili ukras
kuće.
Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju,
nego sugerira i životnu zrelost i svijest o stečenom iskustvu.
Nada u budućnost nije potpuno ostavila sestre, ali do dana kad će njihova
stradanja dobiti neki smisao treba živjeti i raditi. Vesela glazba koja prati
finale rasplamsava iskrice nade da će smisao života možda ipak biti
dokučen (Olgino ponavljanje "Da nam je znati, da nam je znati!").
Dok se na početku činilo da su sestre sposobne započeti svaka svoj život,
na rastanku se zbijaju kao nikad. Izgubivši snagu i samopouzdanje
doimaju se "ne kao tri jedinke, nego kao tri trećine jedne cjeline".
Otrežnjenje je najzamjetnije na Irini koja sama odlazi u nepoznato,
nezaštićena nježnom ljubavlju sestara i pažnjom udvarača.
Drama ostaje nekako nedovršena, a budući život likova tajna o kojoj
gledatelj može nagađati.
Analiza likova:
Olga
Najstarija od triju sestara (28) koja je preuzela brigu o obitelji nakon
očeve smrti. Ona radi kao učiteljca u gimnaziji i puno je opterećena
poslom. Misli kako je već sve iskusila u životu i kako je on za nju zapravo
gotov i izgubio neki smisao. Jedino je pokreće želja za Moskvom.
Maša
Udala se sa 18 godina i tada je mislila da je njen muž najbolji i
najpametniji, no danas shvaća kako ništa od toga nije istina,
on je samo dobroćudan. Brak s Kuliginom ju ne ispunjava,
u njemu nema ljubavi, barem ne s njene strane. Kad upozna
Veršinjina u njoj se budi ljubav za kojom je već dugo vremena žudjela.
Zavoljela je njegovu osobu i njegovu sudbinu, sudbinu sličnu njenoj
- čovjeka nesretnog u braku.
Irina
Najmlađa od sestara (na početku drame ona ima 20 godina).
Posao koji radi ne ispunjava je pa polaže učiteljski ispit i odlučuje
potražiti posao negdje daleko i zato odlazi od kuće. Ona je lijepa i
ima nekoliko udvarača među kojima je najuporniji Tusenbach te Soljoni.
Ona i ne pomišlja na udaju s njima jer joj je glavni cilj jednom se vratiti u
Moskvu. Plaši se prolaznosti i ispraznosti života, pati jer je njeno veliko
znanje zapravo bespotrebno i ono se s vremenom samo topi. Na kraju se
odlučuje udati sa Tusenbacha jer ga ipak dosta poštuje.
Andrej Sergejevič Prozorov
On je projekcija svih sestrinskih ambicija, od potencijalnog se
znanstvenika i sveučilišnog profesora preobraća u kartaša i papučara.
Nakon smrti strogog oca Andrejeve se ambicije brzo tope, on se opušta i
rasplinjava tjelesno i moralno. On je nezainteresiran za postizanje ikakvih
uspjeha i zapošljava se kao mali činovnik u lokalnoj upravi kojoj je na čelu
ženin ljubavnik. Pred sestrama glumi da je zadovoljan svojim životom,
no zapravo nije. Iako blag na riječima i krasnorječiv kad govori o
budućnosti, svojim postupcima izdaje sestre, a priče o budućnosti su
samo alibi za bijeg od stvarnosti i vlastite nesposobnosti. On je naličje
slike o socijalnom i duhovnom padu obitelji Prozorov.
Natalija (Nataša) Ivanovna
Andrejeva žena koju naprosto frustrira intelektualna superiornost
njegovih sestara. Na račun svoje djece ona doslovce okupira kuću,
prostoriju po prostoriju dok napokon neposredno ne izbaci sestre iz
njihova doma. Želi da joj svi budu podređeni i odmah nakon udaje
preuzima "glavnu riječ" u kući; tako seljaka sestre iz njihovih soba te
želi izbaciti staru dadilju, a odlaskom sestara već ima nove planove oko
preuređenja kuće.
Fjodor Iljič Kuligin
Gimnazijski profesor, Mašin muž. On je dosadni i ograničeni formalist koji
na svaku pojavu, banalnu i ozbiljnu, reagira poučno "kao da je na satu
latinskog". Preko Mašine nevjere prelazi bez riječi, jer je ona ostankom s
njime sačuvala bračnu formu.
Aleksandar Ignjatjevič Veršinjin
Potpukovnik, zapovjednik baterije. U svakodnevnom životu do grla je
uronjen u dužnosti časnika i oca problematične obitelji u kojoj žena
prečesto pokušava počiniti samoubojstvo. Neuspješan privatno i
profesionalno (podređeni mu se časnici naočigled ubijaju), on se odaje
filozofiranju o dalekoj budućnosti. Oduševljenje sestara njegovim
dolaskom motivirano je saznanjem da on dolazi iz Moskve, čak iz
ulice u kojoj su one odrasle. Odatle bliskost i želja da mu se povjere.
On plijeni njihovu pozornost pričama o sretnoj budućnosti kad će većina
ljudi biti divna kao sestre Prozorov. Općenito, ispunjenje svih svojih želja
Veršinjin vidi tek u dalekoj budućnosti, tako je smisao svog njegovog rada
izgradnja budućnosti za nove naraštaje.
Nikolaj Ljvovič Tusenbach
Barun, poručnik. Zapravo je jedini lik koji želi promijeniti nešto
u svom životu; drži da čovjek treba raditi za sebe i svoju bolju
sadašnjost, pa nakon pet godina službe daje otkaz i odlučuje raditi.
Pozitivnom promjenom u svom životu smatra Irinin pristanak da se uda
za njega, ali, nažalost, to nije dočekao zbog svog tragičnog završetka.
Vasilj Vasiljevič Soljoni
Kapetan štaba. On je jedan od mnogih ruskih časnika koji svoje
postojanje dokazuje samo u dvobojima, redovito pritom ubijajući bolje
od sebe. On je isfrustriran i ljubomoran na uspješnije od sebe, kao npr.
na Tusenbacha koji je uspio pridobiti Irinu.
Ivan Romanovič Čebutikin
Vojni liječnik star oko 60 godina. Čebutikin u ovoj drami nije
samo dobrodušni senilni starčić, nego i neodgovoran i opasan čovjek:
on neposredno skrivljuje Tusenbachovu smrt, a i jedna pacijentica umire
zbog njegove neozbiljnosti i nesposobnosti.
Aleksej Petrovič Fedotik
Potporučnik
Vladimir Karlovič Rode
Potporučnik
Anfisa
Starica od 80-ak godina koja već trideset godina radi kao dadilja u obitelji Prozorovih. Tri sestre jako su vezane uz nju, dok je Nataša, kao seljanku, samo želi izbaciti iz kuće.
Ferapont Spiridinovič
Stari podvornik kod zemske uprave.
Sve lektire na jednom mjestu,prepričane lektire
Tri sestre 2 Prepricane lektire
Pisac: ANTON PAVLOVIČ ČEHOV:
Sadržaj:
U kući Prozorovih slavi se imendan najmlađe sestre Irine. Najstarija sestra Olga ima 28 godina i učiteljica je u ženskoj gimnaziji i nije udana. Maša je udana za gimnazijskog profesora Kuligina. Sestre imaju brata Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi postati sveučilišni profesor. Zaljubljen je u Nataliju Ivanovnu, malograđanku koju nitko ne prihvaća, no ona se nastoji promijeniti, ne bi li se prilagodila otmjenom društvu.
Sestre su rođene moskovljanke, ali prije 11 godina otac im je dobio brigadu i tako su doselili iz Moskve u pokrajinski grad. “Treba otići u Moskvu! Brat će valjda postati sveučilišni profesor i neće ovdje živjeti” - govorila je Irina – “treba otići u Moskvu. Prodati kuću, pa u Moskvu”. Olga: “Da! Što prije u Moskvu”. Skupilo se veliko društvo, bio je tu barun poručnik Tusenbach, kapetan štaba Soljoni, vojni liječnik Čebutkin,potpukovnik zapovjednik baterije Veršinjin i mnogi drugi vojni časnici. Dok se društvo zabavlja i veseli u salonu, Andrej zaljubljeno govori Nataši:“Vjerujte mi, vjerujte. Meni je tako lijepo, duša mi je puna ljubavi, zanosna. Draga moja, dobra, čista, budite mi žena! Ja vas volim kao nikada nikoga.”
Andrej, sada već oženjen Natašom, tuži se: “Ja koji sanjam da sam svaku noć profesor moskovskog sveučilišta, znameniti naučenjak kojim se ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam zašto, bojim se da će mi se smijati, zastidjeti me!”. Isto društvo sjedi, piju čaj iz samovara i tuže se. Nitko nije zadovoljan. Irina živi život nezadovoljne telegrafistice i samo sanja o povratku u Moskvu.Maša o mužu ne govori, jer je na njega navikla: “Mene su udali kada mi je bilo 18 godina i ja sam se svoga muža bojala, jer je bio učitelj, a ja sam tek završila školu”. Veršinjin joj izjavljuje ljubav: “Volim vaše oči, vaše kretnje. Prekrasna, divna ženo! I oni se odlaze provozati sanjkama.
Dolazi Olga sretna jer je imenovana upraviteljicom gimnazije.Barun Tusenbach i Soljani se opijaju: “Kud puklo da puklo, pijmo”! Soljoni je zaljubljen u Irinu i govori joj o svojoj ljubavi: “Prvi put govorim o ljubavi i kao da nisam na zemlji, nego na drugoj planeti. Ja ne mogu da živim bez vas. O blaženstvo moje. Ali sretnih suparnika ne smijem imati.Kunem vam se svim svetim, suparnike ću ubiti!”.
Cijela ulica je izgorjela, a činilo se kao da gori cijeli grad. Tusenbach:“Mene svi mole da priredim koncert u korist pogorelaca. Marija Sergejevna (Maša) divno svira klavir.” Nataša: “Misao je vrlo lijepa, valja što prije pomoći sirotinji, to je dužnost bogatih”. U domu Maša se tuži na Andreja: “Ovu je kuću založio banci i sav je novac uzela njegova žena, a kuća ne pripada samo njemu nego i nama.Zaista je postao sitničav naš Andrej, kako je ishlapio i ostario, kako je ishlapio i ostario uz tu ženu” – govorila je Irina – “O kako sam nesretna.Ne mogu da radim. Ja očajavam i ne razumijem kako sam ostala živa, kako se nisam ubila do sada. Ja sam čekala, da ćemo se preseliti u Moskvu, da ću tamo sresti pravoga čovjeka, sanjarila sam o njemu, voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica.” Maša priznaje da voli Veršinjina: “Zavoljeh ga sa njegovim glasom, sa njegovim riječima, nesrećama, dvjema djevojčicama. Volim, dakle to je moja sudbina. I on mene voli!”
Ulazi Andrej ljutit: “Što vi imate protiv mene? Vi imate nešto protiv Nataše, moje žene.” Nataša: “On je krasan, pošten čovjek, otvoren i plemenit. Ja volim svoju ženu, poštujem i zahtijevam da je poštuju i ostali. Ja sam član zemaljske uprave i ponosim se time. Ja sam založio kuću i tu sam kriv. Mene su na to naveli dugovi (35.000). Ja više ne kartam. Vi dobivate penziju, ja nisam imao zarade.»
Barun Tusenbach se oprašta jer iz grada odlazi vojska. Irina je ipak odlučila da se uda za njega: «On je dobar čovjek, odlanulo mi je» – govorila je Irina Mašinom mužu – «Da vi samo znate kako mi je teško živjeti samoj, bez Olje – ona je upraviteljica škole i cijeli dan je zaposlena,dosadno mi je, nemam što raditi.»
Kapetan Soljoni pozvao je baruna na dvoboj, Irina se oprašta od Tusenbacha: «Evo već 5 godina otkako te volim. Sutra ću te povesti sa sobom, moja će maštanja oživjeti, ti ćeš biti sretna. Samo da nije jednoga: «Ti me ne voliš»!
Irina: «Ja ću ti biti žena, vjerna, poslušna. Nisam voljela niti jednom u životu. O kako sam sanjarila o ljubavi, danju, noću, ali duša mi je kao dragocjeni klavir koji je zatvoren, a ključ se izgubio.» odlazi vojska pa i Veršinjin: - «Što da vam kažem na rastanku, o čemu da filozofiramo. Život je težak.» Teško se oprašta od svoje ljubavi Maše.
Irina je saznala da je barun ubijen u dvoboju, ubio ga je Soljoni:
«Sutra ću otputovati sama, učiti ću djecu u školi i sav život dati onima kojima je on potreban, a ja ću raditi, raditi..»
Sve tri sestre odlaze iz svoga doma, otjerane od kapriciozne žene svoga lijenoga brata, a dom se pretvara u malograđansku kuću ispunjenu bračnim lažima.
U završnom prizoru, zagrljene sestre se pitaju u čemu je smisao daljnjeg života.
Sadržaj:
U kući Prozorovih slavi se imendan najmlađe sestre Irine. Najstarija sestra Olga ima 28 godina i učiteljica je u ženskoj gimnaziji i nije udana. Maša je udana za gimnazijskog profesora Kuligina. Sestre imaju brata Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi postati sveučilišni profesor. Zaljubljen je u Nataliju Ivanovnu, malograđanku koju nitko ne prihvaća, no ona se nastoji promijeniti, ne bi li se prilagodila otmjenom društvu.
Sestre su rođene moskovljanke, ali prije 11 godina otac im je dobio brigadu i tako su doselili iz Moskve u pokrajinski grad. “Treba otići u Moskvu! Brat će valjda postati sveučilišni profesor i neće ovdje živjeti” - govorila je Irina – “treba otići u Moskvu. Prodati kuću, pa u Moskvu”. Olga: “Da! Što prije u Moskvu”. Skupilo se veliko društvo, bio je tu barun poručnik Tusenbach, kapetan štaba Soljoni, vojni liječnik Čebutkin,potpukovnik zapovjednik baterije Veršinjin i mnogi drugi vojni časnici. Dok se društvo zabavlja i veseli u salonu, Andrej zaljubljeno govori Nataši:“Vjerujte mi, vjerujte. Meni je tako lijepo, duša mi je puna ljubavi, zanosna. Draga moja, dobra, čista, budite mi žena! Ja vas volim kao nikada nikoga.”
Andrej, sada već oženjen Natašom, tuži se: “Ja koji sanjam da sam svaku noć profesor moskovskog sveučilišta, znameniti naučenjak kojim se ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam zašto, bojim se da će mi se smijati, zastidjeti me!”. Isto društvo sjedi, piju čaj iz samovara i tuže se. Nitko nije zadovoljan. Irina živi život nezadovoljne telegrafistice i samo sanja o povratku u Moskvu.Maša o mužu ne govori, jer je na njega navikla: “Mene su udali kada mi je bilo 18 godina i ja sam se svoga muža bojala, jer je bio učitelj, a ja sam tek završila školu”. Veršinjin joj izjavljuje ljubav: “Volim vaše oči, vaše kretnje. Prekrasna, divna ženo! I oni se odlaze provozati sanjkama.
Dolazi Olga sretna jer je imenovana upraviteljicom gimnazije.Barun Tusenbach i Soljani se opijaju: “Kud puklo da puklo, pijmo”! Soljoni je zaljubljen u Irinu i govori joj o svojoj ljubavi: “Prvi put govorim o ljubavi i kao da nisam na zemlji, nego na drugoj planeti. Ja ne mogu da živim bez vas. O blaženstvo moje. Ali sretnih suparnika ne smijem imati.Kunem vam se svim svetim, suparnike ću ubiti!”.
Cijela ulica je izgorjela, a činilo se kao da gori cijeli grad. Tusenbach:“Mene svi mole da priredim koncert u korist pogorelaca. Marija Sergejevna (Maša) divno svira klavir.” Nataša: “Misao je vrlo lijepa, valja što prije pomoći sirotinji, to je dužnost bogatih”. U domu Maša se tuži na Andreja: “Ovu je kuću založio banci i sav je novac uzela njegova žena, a kuća ne pripada samo njemu nego i nama.Zaista je postao sitničav naš Andrej, kako je ishlapio i ostario, kako je ishlapio i ostario uz tu ženu” – govorila je Irina – “O kako sam nesretna.Ne mogu da radim. Ja očajavam i ne razumijem kako sam ostala živa, kako se nisam ubila do sada. Ja sam čekala, da ćemo se preseliti u Moskvu, da ću tamo sresti pravoga čovjeka, sanjarila sam o njemu, voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica.” Maša priznaje da voli Veršinjina: “Zavoljeh ga sa njegovim glasom, sa njegovim riječima, nesrećama, dvjema djevojčicama. Volim, dakle to je moja sudbina. I on mene voli!”
Ulazi Andrej ljutit: “Što vi imate protiv mene? Vi imate nešto protiv Nataše, moje žene.” Nataša: “On je krasan, pošten čovjek, otvoren i plemenit. Ja volim svoju ženu, poštujem i zahtijevam da je poštuju i ostali. Ja sam član zemaljske uprave i ponosim se time. Ja sam založio kuću i tu sam kriv. Mene su na to naveli dugovi (35.000). Ja više ne kartam. Vi dobivate penziju, ja nisam imao zarade.»
Barun Tusenbach se oprašta jer iz grada odlazi vojska. Irina je ipak odlučila da se uda za njega: «On je dobar čovjek, odlanulo mi je» – govorila je Irina Mašinom mužu – «Da vi samo znate kako mi je teško živjeti samoj, bez Olje – ona je upraviteljica škole i cijeli dan je zaposlena,dosadno mi je, nemam što raditi.»
Kapetan Soljoni pozvao je baruna na dvoboj, Irina se oprašta od Tusenbacha: «Evo već 5 godina otkako te volim. Sutra ću te povesti sa sobom, moja će maštanja oživjeti, ti ćeš biti sretna. Samo da nije jednoga: «Ti me ne voliš»!
Irina: «Ja ću ti biti žena, vjerna, poslušna. Nisam voljela niti jednom u životu. O kako sam sanjarila o ljubavi, danju, noću, ali duša mi je kao dragocjeni klavir koji je zatvoren, a ključ se izgubio.» odlazi vojska pa i Veršinjin: - «Što da vam kažem na rastanku, o čemu da filozofiramo. Život je težak.» Teško se oprašta od svoje ljubavi Maše.
Irina je saznala da je barun ubijen u dvoboju, ubio ga je Soljoni:
«Sutra ću otputovati sama, učiti ću djecu u školi i sav život dati onima kojima je on potreban, a ja ću raditi, raditi..»
Sve tri sestre odlaze iz svoga doma, otjerane od kapriciozne žene svoga lijenoga brata, a dom se pretvara u malograđansku kuću ispunjenu bračnim lažima.
U završnom prizoru, zagrljene sestre se pitaju u čemu je smisao daljnjeg života.
Tri sestre 1 Prepricane lektire
Pisac: ANTON PAVLOVIČ ČEHOV:
Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija u malom ruskom gradiću u provinciji, negdje u 19. st.
Forma i stil:
Ovo djelo je drama od četiri čina, mirna i glatka, bez većih preokreta.
Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti koja samo kazuje kako promjene nema unatoč vječitom optimistu i njegovoj priči o svijetloj budućnosti.
Analiza likova:
Olga
Najstarija sestra, nije oženjena, nezadovoljna životom koji vodi a ne vidi izlaz. Potajno se nada koko bi u Moskvi mogla naći muža i onda bi,barem tako misli, bila sretnija.
“Ako bih se udala, cijeli dan bih sjedila u kući, bilo bi to bolje. Voljela bih muža.”
Maša
Vječno nezadovoljni melankolik, koji stalno teži nemogućem. Rano se udala a da nije promislila, mrzi svoj život, i masli o svemu na loš način.
Irina
Najmlađa od sestara, čeka princa na bijelom konju, i pretpostavlja da bi ga sigurno našla u Moskvi. Traži životnu sreću i smatra kako joj rad djelomično zamjenjuje ljubav. Svoje nezadovoljstvo neće nikad riješiti jer su joj ciljevi nerealno visoki, a uza sve to tu je još i unutarnji sukob.
Natalija
Poprilično težak lik, lik malograđanke koju nitko ne prihvaća, no ona je uz to i lik koji se najviše mijenja, te se kasnije ipak koliko-toliko asimilira u društvo.
Andrej
Sin, ima velike ambicije i male šanse za njihovo ostvarenje.
Kako ima dominantnu ženu on se povlači, postaje papučar i pušta svoje ambicije da padnu u blato.
Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija u malom ruskom gradiću u provinciji, negdje u 19. st.
Forma i stil:
Ovo djelo je drama od četiri čina, mirna i glatka, bez većih preokreta.
Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti koja samo kazuje kako promjene nema unatoč vječitom optimistu i njegovoj priči o svijetloj budućnosti.
Analiza likova:
Olga
Najstarija sestra, nije oženjena, nezadovoljna životom koji vodi a ne vidi izlaz. Potajno se nada koko bi u Moskvi mogla naći muža i onda bi,barem tako misli, bila sretnija.
“Ako bih se udala, cijeli dan bih sjedila u kući, bilo bi to bolje. Voljela bih muža.”
Maša
Vječno nezadovoljni melankolik, koji stalno teži nemogućem. Rano se udala a da nije promislila, mrzi svoj život, i masli o svemu na loš način.
Irina
Najmlađa od sestara, čeka princa na bijelom konju, i pretpostavlja da bi ga sigurno našla u Moskvi. Traži životnu sreću i smatra kako joj rad djelomično zamjenjuje ljubav. Svoje nezadovoljstvo neće nikad riješiti jer su joj ciljevi nerealno visoki, a uza sve to tu je još i unutarnji sukob.
Natalija
Poprilično težak lik, lik malograđanke koju nitko ne prihvaća, no ona je uz to i lik koji se najviše mijenja, te se kasnije ipak koliko-toliko asimilira u društvo.
Andrej
Sin, ima velike ambicije i male šanse za njihovo ostvarenje.
Kako ima dominantnu ženu on se povlači, postaje papučar i pušta svoje ambicije da padnu u blato.
Tri domobrana Prepricane lektire
Pisac: MIROSLAV KRLEŽA:
Dnevnik čitanja: (od 1. do 62. stranice)
- Kapetan Ratković Jablanski
- Kontoarist Mayer
- Wallenstein udara Račića
- Domobrani Fink Đuro i Skomrak Franjo su nestali
- Domobran Ciganin Đuro Makek
- Ratković tjera domobrane da se briju u njegovoj brijačnici
- Ratković i Kohn razgovaraju
- Skomrakovo pismo Ratkoviću
- Molbe
- Opljačkana Ratkovićeva ladica
- Ratković i Rajner razgovaraju
- Potraga za pljačkašem
- Ratković i Jurković razgovaraju
- Trtekov izgovor - smrt majke
- Ciganin je osuđen (obješen)
- Obitelj Kajzer
- Domobrani dobivaju zapovijedi
- Ratkovićevo i Račićevo djetinjstvo
- Pronalazak Skomraka
- Ratković tuče Skomraka
- Savjet Ratkoviću da nije trebao tući Skomraka
Jurica Ratković Jablanski je bio strog kapetan. Račić je bio izbačen iz gimnazije, te je bio ljubomoran na Ratkovića zato što je on uspješno završio školovanje. Račićeva majka je zamolila Ratkovića da mu nađe posao, te mu je Ratković našao posao u dopisništvu novina. I kada je Ratković sreo Račića, Račić mu je rekao da njega nitko ne treba sažalijevati i da on hoće na front iz čega vidimo da je Ratković nezahvalan i bezobrazan, a Ratković dobar i spreman pomoći. Ratković je tjerao svoje domobrane da se briju u njegovoj brijačnici, koja je stvorena “od ničega”, a on se u njoj, naravno, brijao besplatno. U ladici koja je opljačkana bilo je 250 kruna. Od Skomraka je dobio prijeteće pismo u kojem piše da će ga ubiti. Kada su našli Skomraka, Ratković ga je prebio iz čega zaključujem da je bio agresivan, barem u tom trenutku.
Dnevnik čitanja: (od 1. do 62. stranice)
- Kapetan Ratković Jablanski
- Kontoarist Mayer
- Wallenstein udara Račića
- Domobrani Fink Đuro i Skomrak Franjo su nestali
- Domobran Ciganin Đuro Makek
- Ratković tjera domobrane da se briju u njegovoj brijačnici
- Ratković i Kohn razgovaraju
- Skomrakovo pismo Ratkoviću
- Molbe
- Opljačkana Ratkovićeva ladica
- Ratković i Rajner razgovaraju
- Potraga za pljačkašem
- Ratković i Jurković razgovaraju
- Trtekov izgovor - smrt majke
- Ciganin je osuđen (obješen)
- Obitelj Kajzer
- Domobrani dobivaju zapovijedi
- Ratkovićevo i Račićevo djetinjstvo
- Pronalazak Skomraka
- Ratković tuče Skomraka
- Savjet Ratkoviću da nije trebao tući Skomraka
Jurica Ratković Jablanski je bio strog kapetan. Račić je bio izbačen iz gimnazije, te je bio ljubomoran na Ratkovića zato što je on uspješno završio školovanje. Račićeva majka je zamolila Ratkovića da mu nađe posao, te mu je Ratković našao posao u dopisništvu novina. I kada je Ratković sreo Račića, Račić mu je rekao da njega nitko ne treba sažalijevati i da on hoće na front iz čega vidimo da je Ratković nezahvalan i bezobrazan, a Ratković dobar i spreman pomoći. Ratković je tjerao svoje domobrane da se briju u njegovoj brijačnici, koja je stvorena “od ničega”, a on se u njoj, naravno, brijao besplatno. U ladici koja je opljačkana bilo je 250 kruna. Od Skomraka je dobio prijeteće pismo u kojem piše da će ga ubiti. Kada su našli Skomraka, Ratković ga je prebio iz čega zaključujem da je bio agresivan, barem u tom trenutku.
trojica u trnju 3 -Prepricane lektire
Pisac: PAVAO PAVLIČIĆ:
Mjesto radnje:
Ulica, stan, baraka
Kratki sadržaj:
- Nestanak Hrvoja kada je otišao u Trnje
- Zabrinuti roditelji
- Traže ga Tut i Bratec
- Otkrivaju da je dedeku Sokoloriću pozlilo i da je Hrvoje s njim otišao u bolnicu
- Tut i Bratec odlaze u bolnicu
- Tamo saznaju da je Hrvoje bio tu i da je sve što se dogodilo kazao
doktoru Peterliću
- Odlaze iz bolnice i susreću Bibu
- Odlaze u kuću Hrvojeve bake
- Tamo pronalaze znakove (gdje je spavao itd.)
- Pronalaze još i sliku pljačkaša koji je opljačkao banku istu noć kada je i
Hrvoje nestao
- Valent, Braco i Tut love žuti automobil u kojem je pljačkaš banke
- On im je pobjegao
- U međuvremenu su Tut i Braco došli kući
- Kada su ponovno izašli van vidjeli su da je netko kod njihove barake
- Prikradali su se do barake
- Shvatili su da su to lopovi
- Kada su lopovi otišli oni su ušli u baraku
- Tamo su našli novce koji su ukradeni u banci
- Tada je u baraku naišao i Hrvoje
- Zatim su došli lopovi Cvik i «tetovirani», i zavezali ih užetom
- U tom trenu je došla Biba s policijom i sve je bilo sređeno
Analiza glavnih likova:
Hrvoje – pametan mladić koji je cijelu pustolovinu skovao
Braco – pametan i domišljat dječak
Tut – gimnastičar
Biba – lijepa i pametna djevojčica
Sporedni likovi:
Rista, majka od Hrvoja i Brace, Valent, Cvik, Tetovirani,medicinska sestra, doktor Peterlić
Dojam o djelu:
Ovaj roman mi se jako svidio - bio je veoma uzbudljiv i napet.
Mjesto radnje:
Ulica, stan, baraka
Kratki sadržaj:
- Nestanak Hrvoja kada je otišao u Trnje
- Zabrinuti roditelji
- Traže ga Tut i Bratec
- Otkrivaju da je dedeku Sokoloriću pozlilo i da je Hrvoje s njim otišao u bolnicu
- Tut i Bratec odlaze u bolnicu
- Tamo saznaju da je Hrvoje bio tu i da je sve što se dogodilo kazao
doktoru Peterliću
- Odlaze iz bolnice i susreću Bibu
- Odlaze u kuću Hrvojeve bake
- Tamo pronalaze znakove (gdje je spavao itd.)
- Pronalaze još i sliku pljačkaša koji je opljačkao banku istu noć kada je i
Hrvoje nestao
- Valent, Braco i Tut love žuti automobil u kojem je pljačkaš banke
- On im je pobjegao
- U međuvremenu su Tut i Braco došli kući
- Kada su ponovno izašli van vidjeli su da je netko kod njihove barake
- Prikradali su se do barake
- Shvatili su da su to lopovi
- Kada su lopovi otišli oni su ušli u baraku
- Tamo su našli novce koji su ukradeni u banci
- Tada je u baraku naišao i Hrvoje
- Zatim su došli lopovi Cvik i «tetovirani», i zavezali ih užetom
- U tom trenu je došla Biba s policijom i sve je bilo sređeno
Analiza glavnih likova:
Hrvoje – pametan mladić koji je cijelu pustolovinu skovao
Braco – pametan i domišljat dječak
Tut – gimnastičar
Biba – lijepa i pametna djevojčica
Sporedni likovi:
Rista, majka od Hrvoja i Brace, Valent, Cvik, Tetovirani,medicinska sestra, doktor Peterlić
Dojam o djelu:
Ovaj roman mi se jako svidio - bio je veoma uzbudljiv i napet.
Trojica u trnju 2 - Lektira za skolu
Pisac:PAVAO PAVLIČIĆ:
Bilješke o piscu:
Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 1946. godine. Piše romane, eseje i scenarije. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje i danas radi kao sveučilišni profesor. Jedan je od najpoznatijih hrvatskih pisaca kriminalističkih romana, a istaknuti je pisac romana za djecu i mladež. Značajna su mu djela: "Plava ruža", "Umjetni orao", "Dunav", Vukovarske razglednice", "Trojica u Trnju", "Zeleni tigar", "Koraljna vrata" i "Pokora".
Mjesto radnje:
Zagrebačko naselje Trnje
Naselje Dugave u izgradnji
Vrijeme radnje:
Ljetni praznici u vrijeme izgradnje naselja Dugave
Tema:
Pustolovno-kriminalistička priča sa naglašenom humanosti i poštenjem.
Pouka:
Prijateljstvo i odanost prijateljima. Poštenje, humanost i zajednički rad uvijek dovode do pozitivnih rezultata.
Kratki sadržaj:
Hrvoje, Braco i Tut žive u nezanimljivom zagrebačkom naselju Dugavama. Po cijele se dane igraju pucajući iz pištolja na napuštenom gradilištu. Hrvoje je morao otići u Trnje, naselje u kojem je nekad stanovao, nahraniti bakinog psa i mačka, jer je baka otišla u toplice. No više se nije vratio. Svi su ga uzaludno tražili, a u isto vrijeme opljačkana je i banka u Trnju. Braco i Tut dali su se u potragu za Hrvojem. Svi su im u tome pomagali i uspjeli su mu ući u trag. Konačno su na bakinoj kući u Trnju ugledali znak koji je Hrvoje uvijek crtao. Dječaci su odmah znali da im Hrvoje želi nešto poručiti. Našli su ključ bakine kuće i ušli unutra. Ugledali su poruku i postalo im je jasno zašto se Hrvoje krije. Dječaci su primijetili čovjeka kojeg je opisao Hrvoje i počinje potjera. Neznanac im je uspio umaknuti i oni se vratiše kući. Sutradan su se uputili u napuštenu baraku, a iz nje je izašao neznanac koji im je jučer umaknuo. Dječaci su se uputili na policiju i sve su ispričali policijskom inspektoru. Vratili su se natrag u baraku i pronašli torbu punu novčanica. U tom trenutku pojavio se Hrvoje. Dok je pričao svoju priču na vratima barake pojavio se susjed Cvik i tetovirani. Pljačkaši su ih vezali i zakucali vrata barake izvana, no nisu daleko stigli. Vani je već bila policija u zasjedi. Dovela ju je Biba po Hrvojevoj uputi. Slavlju nije bilo kraja.
Analiza likova:
Hrvoje
Živi u novoizgrađenoj kući u Dugavama, a rado odlazi u Trnje gdje je prije živio i gdje ima puno prijatelja. Najviše voli djevojčicu Bibu i gospodina Solarića. Hrvoje je plemenit, hrabar, snalažljiv i uporan. Zahvaljujući njegovoj oštroumnosti i upornosti započelo je traganje za pljačkašem banke.
Braco
Živi u istoj zgradi kao i Hrvoje. Oca nerado spominje, jer se rastavio od mame. Dobar je prijatelj i inteligentan, po svojim osobinama pravi vođa.
Tut
Najmanj od trojice dječaka. Dobar je prijatelj i slijedi Bracu u svim akcijama iako se boji. Prilično je brbljav, pa često dovodi sebe i prijatelje u neugodne i smiješne situacije. Žgoljav je i slabašan i stalno radi sklekove kako bi ojačao.
Bilješke o piscu:
Pavao Pavličić rođen je u Vukovaru 1946. godine. Piše romane, eseje i scenarije. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje i danas radi kao sveučilišni profesor. Jedan je od najpoznatijih hrvatskih pisaca kriminalističkih romana, a istaknuti je pisac romana za djecu i mladež. Značajna su mu djela: "Plava ruža", "Umjetni orao", "Dunav", Vukovarske razglednice", "Trojica u Trnju", "Zeleni tigar", "Koraljna vrata" i "Pokora".
Mjesto radnje:
Zagrebačko naselje Trnje
Naselje Dugave u izgradnji
Vrijeme radnje:
Ljetni praznici u vrijeme izgradnje naselja Dugave
Tema:
Pustolovno-kriminalistička priča sa naglašenom humanosti i poštenjem.
Pouka:
Prijateljstvo i odanost prijateljima. Poštenje, humanost i zajednički rad uvijek dovode do pozitivnih rezultata.
Kratki sadržaj:
Hrvoje, Braco i Tut žive u nezanimljivom zagrebačkom naselju Dugavama. Po cijele se dane igraju pucajući iz pištolja na napuštenom gradilištu. Hrvoje je morao otići u Trnje, naselje u kojem je nekad stanovao, nahraniti bakinog psa i mačka, jer je baka otišla u toplice. No više se nije vratio. Svi su ga uzaludno tražili, a u isto vrijeme opljačkana je i banka u Trnju. Braco i Tut dali su se u potragu za Hrvojem. Svi su im u tome pomagali i uspjeli su mu ući u trag. Konačno su na bakinoj kući u Trnju ugledali znak koji je Hrvoje uvijek crtao. Dječaci su odmah znali da im Hrvoje želi nešto poručiti. Našli su ključ bakine kuće i ušli unutra. Ugledali su poruku i postalo im je jasno zašto se Hrvoje krije. Dječaci su primijetili čovjeka kojeg je opisao Hrvoje i počinje potjera. Neznanac im je uspio umaknuti i oni se vratiše kući. Sutradan su se uputili u napuštenu baraku, a iz nje je izašao neznanac koji im je jučer umaknuo. Dječaci su se uputili na policiju i sve su ispričali policijskom inspektoru. Vratili su se natrag u baraku i pronašli torbu punu novčanica. U tom trenutku pojavio se Hrvoje. Dok je pričao svoju priču na vratima barake pojavio se susjed Cvik i tetovirani. Pljačkaši su ih vezali i zakucali vrata barake izvana, no nisu daleko stigli. Vani je već bila policija u zasjedi. Dovela ju je Biba po Hrvojevoj uputi. Slavlju nije bilo kraja.
Analiza likova:
Hrvoje
Živi u novoizgrađenoj kući u Dugavama, a rado odlazi u Trnje gdje je prije živio i gdje ima puno prijatelja. Najviše voli djevojčicu Bibu i gospodina Solarića. Hrvoje je plemenit, hrabar, snalažljiv i uporan. Zahvaljujući njegovoj oštroumnosti i upornosti započelo je traganje za pljačkašem banke.
Braco
Živi u istoj zgradi kao i Hrvoje. Oca nerado spominje, jer se rastavio od mame. Dobar je prijatelj i inteligentan, po svojim osobinama pravi vođa.
Tut
Najmanj od trojice dječaka. Dobar je prijatelj i slijedi Bracu u svim akcijama iako se boji. Prilično je brbljav, pa često dovodi sebe i prijatelje u neugodne i smiješne situacije. Žgoljav je i slabašan i stalno radi sklekove kako bi ojačao.
Trojica u trnju 1 - Prepricane lektire
Pisac: PAVAO PAVLIČIĆ:
Mjesto radnje:
Trnje i Dugave
Vrijeme radnje:
Ljeto
Tema:
Potraga za nestalim prijateljem
Osnovna misao:
Pravi prijatelji će pomoći u svakoj nevolji
Kratki sadržaj:
Tri prijatelja Tut, Braco i Hrvoje ljetne praznike provode u igri kod stare radničke barake. Jednog dana Hrvoje odlazi u Trnje nahraniti bakina psa i netragom nestane. Hrvojec otac, Braco i Tut odu u potragu za Hrvojem, ali bez uspjeha. Braco i Tut prespavali su u Hrvojevoj sobi, ako se on vrati. Ujutro je došao policajac koji ih je ispitivao. Saznali su da je Hrvoje nestao u isto vrijeme kad se dogodila pljačka. Njih dvoje otišli su u Trnje da istraže Hrvojev nestanak. Saznali su da je otišao sa dedekom Solarićem u bolnicu i onda je nestao. Otišli su u kuću gdje živi dedek Solarić i tamo su našli crtež brkatog čovjeka, a straga je bio njihov tajni znak. Poslje toga otišli su u bolnicu gdje je bio dedek Solarić. Mladi doktor rekao je dječacima da im je ostavio poruku da odu u Trnje. Tamo su upoznali djevojčicu Bibu o kojoj je Hrvoje stalno govorio. Na trošnoj ogradi bakinog vrta našli su opet njihov znak. Tut je nakon trčkanja po dvorištu našao kjuč od kuće. Na tavanu su našli madrac na kojem je Hrvoje spavao. Pomislili su da je Hrvoje vidio pljačku banke i da se sad skriva. Našli su crtež brkatog čovjeka, ali ovaj put bolje nacrtan i tetovažu zmije. Kasnije su vidjeli brkatog i u “fićeku” su započeli potjeru njim, ali su ga nakon nekog vremena izgubili. Kasnije su se vratili u Dugave. Tamo su svima ispričali svoju priču, ali oni im nisu vjerovali. Braco i Tut otišli su do barke gdje su vidjeli brkatog čovjeka sa crteža. Nakon što je on otišao oni
su otišli u policiju i gdje su sve rekli. Vratili su se u baraku i provalili u tajanstvenu prostoriju. Tamo su našli novac. Ubrzo se pojavio Hrvoje,
a onda je došao njihov susjed Cvik, sudionik pljačke. On je čekao brkatog.
Kad se brkati pojavio on i Cvik su zavezali dječake, ali ubrzo je došla
policija i uhvatila pljačkaše. Hrvoje, Tut i Braco su postali junaci.
Mjesto radnje:
Trnje i Dugave
Vrijeme radnje:
Ljeto
Tema:
Potraga za nestalim prijateljem
Osnovna misao:
Pravi prijatelji će pomoći u svakoj nevolji
Kratki sadržaj:
Tri prijatelja Tut, Braco i Hrvoje ljetne praznike provode u igri kod stare radničke barake. Jednog dana Hrvoje odlazi u Trnje nahraniti bakina psa i netragom nestane. Hrvojec otac, Braco i Tut odu u potragu za Hrvojem, ali bez uspjeha. Braco i Tut prespavali su u Hrvojevoj sobi, ako se on vrati. Ujutro je došao policajac koji ih je ispitivao. Saznali su da je Hrvoje nestao u isto vrijeme kad se dogodila pljačka. Njih dvoje otišli su u Trnje da istraže Hrvojev nestanak. Saznali su da je otišao sa dedekom Solarićem u bolnicu i onda je nestao. Otišli su u kuću gdje živi dedek Solarić i tamo su našli crtež brkatog čovjeka, a straga je bio njihov tajni znak. Poslje toga otišli su u bolnicu gdje je bio dedek Solarić. Mladi doktor rekao je dječacima da im je ostavio poruku da odu u Trnje. Tamo su upoznali djevojčicu Bibu o kojoj je Hrvoje stalno govorio. Na trošnoj ogradi bakinog vrta našli su opet njihov znak. Tut je nakon trčkanja po dvorištu našao kjuč od kuće. Na tavanu su našli madrac na kojem je Hrvoje spavao. Pomislili su da je Hrvoje vidio pljačku banke i da se sad skriva. Našli su crtež brkatog čovjeka, ali ovaj put bolje nacrtan i tetovažu zmije. Kasnije su vidjeli brkatog i u “fićeku” su započeli potjeru njim, ali su ga nakon nekog vremena izgubili. Kasnije su se vratili u Dugave. Tamo su svima ispričali svoju priču, ali oni im nisu vjerovali. Braco i Tut otišli su do barke gdje su vidjeli brkatog čovjeka sa crteža. Nakon što je on otišao oni
su otišli u policiju i gdje su sve rekli. Vratili su se u baraku i provalili u tajanstvenu prostoriju. Tamo su našli novac. Ubrzo se pojavio Hrvoje,
a onda je došao njihov susjed Cvik, sudionik pljačke. On je čekao brkatog.
Kad se brkati pojavio on i Cvik su zavezali dječake, ali ubrzo je došla
policija i uhvatila pljačkaše. Hrvoje, Tut i Braco su postali junaci.
VELI JOŽE - Prepricane lektire
Pisac: VLADIMIR NAZOR:
Tema:
Doživljaji diva Velog Jože
Osnovna misao:
Pohlepa nam može biti samo na štetu, a ne na korist
Likovi:
Veli Jože, Ilija, Libert, Jurić, ovčar Ivan, Civetta
Kratki sadržaj:
U gradu Motovunu živo je jedan kmet koji je bio velik kao div. Bio je veoma snažan, ali je služio i pokoravao se gospodi, a pomagao je i radnicima. Orao je po polju, vukao najveće terete, tj. radio je najteže poslove. Taj div zvao se Jože. Jože je zanosno obavljao svoje dužnosti dok nije došao providur i odveo ga brodom u Mletke. Na moru ih je uvatila bura i lađa se potopila, ali Jože se spasio. U toj lađi bio je zatvoren Galeat Ilija. On je bio div sa puno ruku, ali bez nogu. Također je bio i rob. Prije smrti rekao je Joži da ne dopusti nikom da mu gospodari, nego da bude slobodan čovjek. Pošto je Joži bilo jako žao Ilije, odlučio je poslušati njegov savjet. Nakon nekoliko dana Jože i kmetovi su pobjegli od svojih gospodara na neko brdo. Tamo su jako lijepo živjeli. Jednom prilikom dok su kopali, iskopali su gomilu zlata. Njihovi su im gospodari došli pomagati za zlatnike. Gospodari su radili svakojake poslove za svoje bivše sluge, a kući su se vraćali bogati. Došlo je vrijeme dijeljenja posijeda. Zbog svoje pohlepe, divovi su se posvađali. Jože je bio najžalosniji, jer nije dobio sve ono što je zaslužio. Osvetio se ostalim divovima tako što je spalio kolibu žita. Divovi su bili ljuti pa su progonili Jožu. Jože je našao svoj zaklon kod Civette. Civetta je postao vođa kmetova pa je on razdjelio posjede. Joži je dao najbolju zemlju. Jože je ubio dva diva. Divovi su bili žalosni i nisu znali što da rade. Pitali su Civettu za savjet. On im je rekao da ih je to Bog kaznio zato što su bili nepravedni prema Joži. Jože se vraćao svom Motovunu, a prije ulaska u grad sjetio se Ilijinih riječi pa je odlučio da više ne bude kmet nego slobodan čovjek. Napustio je Civettu i Motovun
i više se nikad nije vratio.
Tema:
Doživljaji diva Velog Jože
Osnovna misao:
Pohlepa nam može biti samo na štetu, a ne na korist
Likovi:
Veli Jože, Ilija, Libert, Jurić, ovčar Ivan, Civetta
Kratki sadržaj:
U gradu Motovunu živo je jedan kmet koji je bio velik kao div. Bio je veoma snažan, ali je služio i pokoravao se gospodi, a pomagao je i radnicima. Orao je po polju, vukao najveće terete, tj. radio je najteže poslove. Taj div zvao se Jože. Jože je zanosno obavljao svoje dužnosti dok nije došao providur i odveo ga brodom u Mletke. Na moru ih je uvatila bura i lađa se potopila, ali Jože se spasio. U toj lađi bio je zatvoren Galeat Ilija. On je bio div sa puno ruku, ali bez nogu. Također je bio i rob. Prije smrti rekao je Joži da ne dopusti nikom da mu gospodari, nego da bude slobodan čovjek. Pošto je Joži bilo jako žao Ilije, odlučio je poslušati njegov savjet. Nakon nekoliko dana Jože i kmetovi su pobjegli od svojih gospodara na neko brdo. Tamo su jako lijepo živjeli. Jednom prilikom dok su kopali, iskopali su gomilu zlata. Njihovi su im gospodari došli pomagati za zlatnike. Gospodari su radili svakojake poslove za svoje bivše sluge, a kući su se vraćali bogati. Došlo je vrijeme dijeljenja posijeda. Zbog svoje pohlepe, divovi su se posvađali. Jože je bio najžalosniji, jer nije dobio sve ono što je zaslužio. Osvetio se ostalim divovima tako što je spalio kolibu žita. Divovi su bili ljuti pa su progonili Jožu. Jože je našao svoj zaklon kod Civette. Civetta je postao vođa kmetova pa je on razdjelio posjede. Joži je dao najbolju zemlju. Jože je ubio dva diva. Divovi su bili žalosni i nisu znali što da rade. Pitali su Civettu za savjet. On im je rekao da ih je to Bog kaznio zato što su bili nepravedni prema Joži. Jože se vraćao svom Motovunu, a prije ulaska u grad sjetio se Ilijinih riječi pa je odlučio da više ne bude kmet nego slobodan čovjek. Napustio je Civettu i Motovun
i više se nikad nije vratio.
ZVIŽDUK S BUKOVCA - Prepricane lektire
Pisac: ZVONIMIR MILČEC:
Bilješke o piscu:
Zvonimir Milčec rođen je 1938. godine u Zagrebu. Po zanimanju je novinar. Dosad je objavio knjige: Piti ili ne piti, Zadnja pošta Zagreb, Pozdravi doma, U Zagrebu prije podne, Posljednji zvižduk, Priča o novinama i Zagreb je Zagreb.
Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija na kraju školske godine, poslije drugog svjetskog rata u zagrebačkoj četvrti Bukovcu.
Kratki sadržaj:
Knjiga Zvižduk s Bukovca govori o nemirnom djetinjstvu provedenom na tom zagrebačkom brijegu. Giza, Truli, Dugi, Bimbo, Kanta i Rolo su dječaci s Bukovca. Svi oni pohađaju peti razred. Giza je ban, Truli nije bio dobar u sportovima, ali je umjetnik u zviždanju, Dugi je visok i mršav dječak, Bimbo je nizak i debeo, Rolo nizak i mršav dječak kao i Kanta, samo što Rolo stalno muca. Dječaci su se uvijek sastajali kod križanja Gornjeg Bukovca. Tako im je, jednom kada su igrali nogomet, pristupio trgovac Špoljarić, debeo čovjek koji je imao trgovinu, i objašnjavao dječacima kako se puca lopta. Rekao je kako će im pokazati kako se puca lopta, uzeo je zalet i u trenutku kada je zamahnuo nogom netko je kamenčićem pogodio loptu, a trgovac je promašio loptu i pao na pod. To je bila osveta dječaka za krađu novca u trgovini kada je trgovac povećao račun za svoj džep. Dječaci su imali još mnoge okršaje s trgovcem. Gizovu obitelj čine Giza, njegov otac i majka te njegove sestre Ivka i Branka. Otac i majka su se često svađali, ali je jednom svađu prekinuo trgovac koji se došao žaliti da je Giza ukrao bombone iz njegovog dućana. Otac je ispravno zaključio i rekao mu neka ide drugdje tražiti krivca jer Giza ne krade. Giza je imao starog razrednika Vjekoslava Deščaka, koji ih je u svemu mudro poučavao i rekao je kako sve treba znati, pa tako i zviždati, te je i on sam jednoga dana odvratio umjetničkim zviždukom zvižduku koji se začuo iz školskog dvorišta.
Dojam o djelu:
Knjiga je zanimljiva jer opisuje djetinjstvo jedne grupe dječaka.
Bilješke o piscu:
Zvonimir Milčec rođen je 1938. godine u Zagrebu. Po zanimanju je novinar. Dosad je objavio knjige: Piti ili ne piti, Zadnja pošta Zagreb, Pozdravi doma, U Zagrebu prije podne, Posljednji zvižduk, Priča o novinama i Zagreb je Zagreb.
Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se odvija na kraju školske godine, poslije drugog svjetskog rata u zagrebačkoj četvrti Bukovcu.
Kratki sadržaj:
Knjiga Zvižduk s Bukovca govori o nemirnom djetinjstvu provedenom na tom zagrebačkom brijegu. Giza, Truli, Dugi, Bimbo, Kanta i Rolo su dječaci s Bukovca. Svi oni pohađaju peti razred. Giza je ban, Truli nije bio dobar u sportovima, ali je umjetnik u zviždanju, Dugi je visok i mršav dječak, Bimbo je nizak i debeo, Rolo nizak i mršav dječak kao i Kanta, samo što Rolo stalno muca. Dječaci su se uvijek sastajali kod križanja Gornjeg Bukovca. Tako im je, jednom kada su igrali nogomet, pristupio trgovac Špoljarić, debeo čovjek koji je imao trgovinu, i objašnjavao dječacima kako se puca lopta. Rekao je kako će im pokazati kako se puca lopta, uzeo je zalet i u trenutku kada je zamahnuo nogom netko je kamenčićem pogodio loptu, a trgovac je promašio loptu i pao na pod. To je bila osveta dječaka za krađu novca u trgovini kada je trgovac povećao račun za svoj džep. Dječaci su imali još mnoge okršaje s trgovcem. Gizovu obitelj čine Giza, njegov otac i majka te njegove sestre Ivka i Branka. Otac i majka su se često svađali, ali je jednom svađu prekinuo trgovac koji se došao žaliti da je Giza ukrao bombone iz njegovog dućana. Otac je ispravno zaključio i rekao mu neka ide drugdje tražiti krivca jer Giza ne krade. Giza je imao starog razrednika Vjekoslava Deščaka, koji ih je u svemu mudro poučavao i rekao je kako sve treba znati, pa tako i zviždati, te je i on sam jednoga dana odvratio umjetničkim zviždukom zvižduku koji se začuo iz školskog dvorišta.
Dojam o djelu:
Knjiga je zanimljiva jer opisuje djetinjstvo jedne grupe dječaka.
Zabranjena vrata - Lektira za skolu
ZLATKO KRILIĆ:
ZABRANJENA VRATA
Bilješke o piscu:
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke,te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju,kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.
Mjesto radnje:
Bolnica
Likovi:
Dugi, Sanja, Anđelak, Lidija, Denis, Marko, sestre i doktori…
Kratki sadržaj:
U bolnici postoje vrata za ženski odjel. Dugome je bolnica šašava,dešavaju mu se dogodovštine. Dugi svaku noć bježi na ženski odjel jer je tamo njegova ljubav, Lidija. Od tog Duginog stalnog bježanja na ženski odjel vrata su se počela zaključavati. Dugi je htio izaći iz bolnice na jedan dan da bi mogao ići na tulum, ali ga doktori nisu pustili.Denis je bio ljubomoran na Dugog i zato mu je bilo drago kada ga doktori nisu pustili da ide na tulum. Dugi je rekao Denisu da će on otići na tulum i pokazati će mu slike, ali ako mu to uspije onda će smjeti zapaliti Denisov bicikl. Drugi dan Dugi je donio slike sa tuluma, ali je rekao da će Denisu jednom iznenada zapaliti bicikl. Denis je stavio šalice iznad vrata i tako se osigurao. Dugi je tu istu noć došao, a šalice su popadale po podu i napravile veliku buku. Sestra Gertruda dolazi živčana sa dječjeg odjela da vidi kakva je to buka. Dugi opet kroz zaključana vrata bježi na ženski odjel. Zbog toga je sestra Ivanka dobila premještaj na dječji odjel, a Gertruda je prešla na rad sa mladeži. Dugi je rekao sestri Ivanki da će joj ispuniti tri želje jer je zbog njega dobila premještaj. Sestra Ivanka je rekla Dugome da pobjegne na ženski odjel kada dežurna sestra bude Gertruda. Tako je i napravio. Nabavio je fotoaparat, bocu vina, dvije čaše
i tablete za spavanje. Sestri Gertrudi je podmetnuo tablete za spavanje u kavu, a u ruku joj je stavio polupraznu bocu i čašu, te je Anđelak sjeo kraj nje. Dugi ju je slikao i ostavio sliku na stolu. Tada je pozvao sve da idu na ženski odjel, te su još i proslavili Dugin odlazak iz bolnice. Sestra Ivanka je bila zahvalna Dugome jer su se sestra Gertruda i ona opet zamijenili za radna mjesta.
Analiza likova:
Dugi
Snalažljiv, mudar, dobronamjeran, odlučan, jakog karaktera,dobrog srca, drži do svoje riječi, zaljubljen do ušiju …
Sanja
Lijepa, draga, pametna, mudra, zaljubljena u Anđelka.
Lidija
Snalažljiva, dobra, lijepa…
Anđelak
Mudar, sramežljiv, osjetljiv…
Denis
Lakovjeran, ljubomoran, bojažljiv…
ZABRANJENA VRATA
Bilješke o piscu:
Zlatko Krilić je rođen 1955. g. u Osijeku. Osim ove knjige napisao je i ova djela: Prvi sudar, Početak plovidbe, Veliki zavodnik, Zagonetno pismo, Kazalište lutaka i drugi igrokazi, Jaje, Hod, Krilate lutke,te knjigu za odrasle Živi pijesak. On piše i za kazalište, radio, televiziju,kao i scenarije za crtane i igrane filmove. S uspjehom se okušao kao kazališni redatelj.
Mjesto radnje:
Bolnica
Likovi:
Dugi, Sanja, Anđelak, Lidija, Denis, Marko, sestre i doktori…
Kratki sadržaj:
U bolnici postoje vrata za ženski odjel. Dugome je bolnica šašava,dešavaju mu se dogodovštine. Dugi svaku noć bježi na ženski odjel jer je tamo njegova ljubav, Lidija. Od tog Duginog stalnog bježanja na ženski odjel vrata su se počela zaključavati. Dugi je htio izaći iz bolnice na jedan dan da bi mogao ići na tulum, ali ga doktori nisu pustili.Denis je bio ljubomoran na Dugog i zato mu je bilo drago kada ga doktori nisu pustili da ide na tulum. Dugi je rekao Denisu da će on otići na tulum i pokazati će mu slike, ali ako mu to uspije onda će smjeti zapaliti Denisov bicikl. Drugi dan Dugi je donio slike sa tuluma, ali je rekao da će Denisu jednom iznenada zapaliti bicikl. Denis je stavio šalice iznad vrata i tako se osigurao. Dugi je tu istu noć došao, a šalice su popadale po podu i napravile veliku buku. Sestra Gertruda dolazi živčana sa dječjeg odjela da vidi kakva je to buka. Dugi opet kroz zaključana vrata bježi na ženski odjel. Zbog toga je sestra Ivanka dobila premještaj na dječji odjel, a Gertruda je prešla na rad sa mladeži. Dugi je rekao sestri Ivanki da će joj ispuniti tri želje jer je zbog njega dobila premještaj. Sestra Ivanka je rekla Dugome da pobjegne na ženski odjel kada dežurna sestra bude Gertruda. Tako je i napravio. Nabavio je fotoaparat, bocu vina, dvije čaše
i tablete za spavanje. Sestri Gertrudi je podmetnuo tablete za spavanje u kavu, a u ruku joj je stavio polupraznu bocu i čašu, te je Anđelak sjeo kraj nje. Dugi ju je slikao i ostavio sliku na stolu. Tada je pozvao sve da idu na ženski odjel, te su još i proslavili Dugin odlazak iz bolnice. Sestra Ivanka je bila zahvalna Dugome jer su se sestra Gertruda i ona opet zamijenili za radna mjesta.
Analiza likova:
Dugi
Snalažljiv, mudar, dobronamjeran, odlučan, jakog karaktera,dobrog srca, drži do svoje riječi, zaljubljen do ušiju …
Sanja
Lijepa, draga, pametna, mudra, zaljubljena u Anđelka.
Lidija
Snalažljiva, dobra, lijepa…
Anđelak
Mudar, sramežljiv, osjetljiv…
Denis
Lakovjeran, ljubomoran, bojažljiv…
ŽIVOTINJSKA FARMA 2 Lektira za skolu
GEORGE ORWELL:
ŽIVOTINJSKA FARMA
Bilješke o piscu:
George Orwell rođen je 1903. god. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. god. Služio je u imperijalnoj policiji u Burmi. Neka od djela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air". Za vrijeme drugog svjetskog rata javlja se dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. god. završava "Životinjsku farmu", koja je izašla tek u kolovozu 1945. god. Umro je u siječnju 1950. god.
Vrsta djela:
Roman, basna
Mjesto radnje:
Životinjska farma
Vrijeme radnje:
Neodređeno
Tema:
Želja životinja da se oslobode ovisnosti o čovjeku
Kratki sadržaj:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je tu najviše svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava,
koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran.
No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile otjerati gospodina Jonesa sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile su travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati o tome što će druge životinje raditi na farmi. No, s vremenom, svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa ljudima, vlasnicima drugih farmi u okolici, te se na kraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.
Analiza likova:
Major
Oko njega su se uvijek okupljale životinje da ga slušaju. Bio je pokretač ustanka protiv čovjeka, koji nikada nije niti doživio. Rekao je da će se to jednoga dana dogoditi, no nije ni slutio da bi to moglo biti ubrzo nakon njegove smrti. Naučio je životinje već zaboravljenu pjesmu «Životinje Engleske»
"Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično
ugojio, ali je, usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili
podsječeni, još uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i
dobroćudna izgleda."
Boxer
Bio je vrlo vrijedna i marljiva životinja, želio se dokazati i zavrijediti mirovinu, koju nikada nije dobio. Bio je pokoran Napoleonu. «Zahvala» svinja mu je bila ta da su ga poslale živoderu, rekavši ostalim životinjama da je u najboljoj gradskoj bolnici uz pruženu najbolju moguću skrb. Kada je jednom otišao sa farme, više nikada nije viđen.
"Boxer je bio ogroman konj, visok preko stoosamdeset
centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad
njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova
inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog
čvrstog karaktera i silne radne snage."
Clover
Clover je bila inteligentnija od Boxera, no to nikada nije iskoristila. Shvatila je što će se desiti sa Boxerom dok su ga odvodili, znala je čitati…
"Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se
približavala srednjoj dobi, i koja, nakon četvrtog ždrijebeta, nikada
nije potpuno povratila prijašnju vitkost."
Benjamin
On je bio po mom sudu također vrlo inteligentan. Shvaćao je da svinje kradomice mijenjaju zakone, dodavajući nove riječi. No to nije pridonijelo ničemu. On je to shvatio, ostale životinje nisu, svinje su nastavile raditi po svome.
"Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru
narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična
primjedba - npr. znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha,
ali on bi radije volio živjeti i bez repa i bez muha. Od životinja na
farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi
da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to
otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno
proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan
pored drugoga bez riječi."
Mollie
U ovom romanu, životinje poprimaju ljudske osobine, kao u basni. Za Mollie bih rekao da je razmažena i ljena. Osobno ne podnosim razmažene ljude tako da me se njen lik nije nimalo dojmio u pozitivnom smislu. Voljela je pokazivati svoju ljepotu, između ostalog i nošenjem mašnica.
Njena želja ili možda čak pohlepa za šećerom dovela ju je tamo gdje ju je dovela i meni je osobno bilo vrlo drago što je opet vukla kola. No na kraju je možda i bolje prošla nego što su životinje na farmi u trenucima njihove gladi.
"U posljednjem trenutku, nećkajući se i žvačući kocku šećera, pojavi
se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla
dvokolicu gospodina Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne
mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na
upletene crvene vrpce."
Napoleon
On je veliki, lažni i pohlepni vođa koji je mario jedino za sebe i kitio se tuđom slavom – primjer "Protjerao je Snowballa i uzeo njegov plan gradnje vjetrenjalče koji kako kaže, nije napravio Snowball, nego on
osobno."
"Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda,
jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio
ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav."
Snowball
Smatram da bi u slučaju da je Snowball bio glavni na Životinjskoj farmi, i da nije bilo Napoleona, život životinja bio puno ljepši i bolji. Imao je dobre namjere. No on je upravo iz tog razloga i protjeran.
"Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji,
ali se smatralo da nema njegovu promućurnost."
Squealer
Vješt govornik koji je u mnogim slučajevima gdje su životinje počele shvaćati što se zapravo događa pobio njihove misli i tvrdnje izmislivši neku vrlo uvjerljivu priču u kojoj je uvijek Napoleon najuzvišeniji junak.
"Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu
Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je
briljantan govornik, a kada je raspravljao o nekoj ozbiljnoj temi,
skakutao je čas na jednu, čas na dugu stranu i mahao repom koji
je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno
može pretvoriti u bijelo."
Dojam o djelu:
Djelo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji i ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje čovjek ne zna. Jedan od načina je prikazan i u ovoj knjizi. Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovjek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja, kako čovjek životinjama može biti primjer ponašanja. Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju djela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist i najviše od svega čovjekova želja da vlada svime i svima. Tijekom čitanja knjige u meni su se razmjenjivali osjećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje i prezira, pa na kraju osjećaji krivnje.
ŽIVOTINJSKA FARMA
Bilješke o piscu:
George Orwell rođen je 1903. god. u Indiji. S četiri godine se vraća s roditeljima u Englesku gdje polazi osnovnu i srednju školu. Do početka 1928. god. Služio je u imperijalnoj policiji u Burmi. Neka od djela koje je napisao: "Down and Out in Paris and London", "Burmese Days", "Keep the Aspidistra Flying", "Coming up for Air". Za vrijeme drugog svjetskog rata javlja se dobrovoljno u vojsku, ali iz zdravstvenih razloga nije prihvaćen u aktivnu službu. 1944. god. završava "Životinjsku farmu", koja je izašla tek u kolovozu 1945. god. Umro je u siječnju 1950. god.
Vrsta djela:
Roman, basna
Mjesto radnje:
Životinjska farma
Vrijeme radnje:
Neodređeno
Tema:
Želja životinja da se oslobode ovisnosti o čovjeku
Kratki sadržaj:
Na jednoj Vlastelinsoj farmi, u Engleskoj, živjeli su gospodin i gospođa Jones. Farma je bila poprilično velika, te je na njoj bilo i dosta životinja. Bilo je tu najviše svinja, zatim kokoši, pasa, golubova, ovaca, krava,
koza, pačića, konja, mačka, jedan magarac, te jedan pripitomljeni gavran.
No, kako je gospodin Jones bio pijanica, vrlo slabo je hranio životinje, te se jako slabo brinuo o njima. I tako su životinje, ljute zbog nemara gospodina Jonesa, odlučile otjerati gospodina Jonesa sa farme, te same upravljati njome. Ustanak životinja protiv gospodina Jonesa ja uspio, a životinje su od tada sve poslove na farmi same obavljale. Kosile su travu, sušile sijeno, sadile kukuruz, pšenicu itd. Između ostaloga same su i donijele odluku o sedam zapovijedi kojih se trebaju pridržavati. Zapovijedi su bile vezane uz stvari koje životinje ne smiju raditi, čega se moraju pridržavati, po čemu bi se trebale razlikovati od čovjeka. To je sve bilo u redu dok se svinje nisu uzdigle iznad drugih životinja, jer su tvrdile da su one najinteligentnije od svih životinja na farmi, te da one ne trebaju ništa raditi, nego samo odlučivati o tome što će druge životinje raditi na farmi. No, s vremenom, svinje su se sve više izdigle iznad ostalih životinja te preoblikovale onih sedam zapovijedi u njihovu korist. Tako je sve to išlo dok god se svinje napokon nisu sprijateljile sa ljudima, vlasnicima drugih farmi u okolici, te se na kraju nije znalo tko je čovjek a tko svinja.
Analiza likova:
Major
Oko njega su se uvijek okupljale životinje da ga slušaju. Bio je pokretač ustanka protiv čovjeka, koji nikada nije niti doživio. Rekao je da će se to jednoga dana dogoditi, no nije ni slutio da bi to moglo biti ubrzo nakon njegove smrti. Naučio je životinje već zaboravljenu pjesmu «Životinje Engleske»
"Bilo mu je dvanaest godina i u posljednje se vrijeme prilično
ugojio, ali je, usprkos činjenici što mu očnjaci nikada nisu bili
podsječeni, još uvijek imao izgled veličanstvene svinje, mudra i
dobroćudna izgleda."
Boxer
Bio je vrlo vrijedna i marljiva životinja, želio se dokazati i zavrijediti mirovinu, koju nikada nije dobio. Bio je pokoran Napoleonu. «Zahvala» svinja mu je bila ta da su ga poslale živoderu, rekavši ostalim životinjama da je u najboljoj gradskoj bolnici uz pruženu najbolju moguću skrb. Kada je jednom otišao sa farme, više nikada nije viđen.
"Boxer je bio ogroman konj, visok preko stoosamdeset
centimetara i snažan kao dva prosječna konja. Bijela pruga iznad
njuške davala mu je ponešto priglup izgled; i zaista, njegova
inteligencija nije bila prvorazredna, ali su ga svi poštovali zbog
čvrstog karaktera i silne radne snage."
Clover
Clover je bila inteligentnija od Boxera, no to nikada nije iskoristila. Shvatila je što će se desiti sa Boxerom dok su ga odvodili, znala je čitati…
"Clover je bila krupna kobila majčinskog izgleda koja se
približavala srednjoj dobi, i koja, nakon četvrtog ždrijebeta, nikada
nije potpuno povratila prijašnju vitkost."
Benjamin
On je bio po mom sudu također vrlo inteligentan. Shvaćao je da svinje kradomice mijenjaju zakone, dodavajući nove riječi. No to nije pridonijelo ničemu. On je to shvatio, ostale životinje nisu, svinje su nastavile raditi po svome.
"Benjamin je bio najstarija životinja na farmi i imao je najgoru
narav. Govorio je rijetko, a kada bi nešto i rekao, to bi bila cinična
primjedba - npr. znao je da mu je Bog dao rep za tjeranje muha,
ali on bi radije volio živjeti i bez repa i bez muha. Od životinja na
farmi jedino se on nije smijao. Kad bi ga upitali zašto, odgovorio bi
da se nema čemu smijati. Usprkos svemu, ne priznajući to
otvoreno, bio je privrženom Boxeru; njih dvojica obično bi zajedno
proveli nedjelju na malom pašnjaku iza voćnjaka, pasući jedan
pored drugoga bez riječi."
Mollie
U ovom romanu, životinje poprimaju ljudske osobine, kao u basni. Za Mollie bih rekao da je razmažena i ljena. Osobno ne podnosim razmažene ljude tako da me se njen lik nije nimalo dojmio u pozitivnom smislu. Voljela je pokazivati svoju ljepotu, između ostalog i nošenjem mašnica.
Njena želja ili možda čak pohlepa za šećerom dovela ju je tamo gdje ju je dovela i meni je osobno bilo vrlo drago što je opet vukla kola. No na kraju je možda i bolje prošla nego što su životinje na farmi u trenucima njihove gladi.
"U posljednjem trenutku, nećkajući se i žvačući kocku šećera, pojavi
se Mollie, luckasta i ljepuškasta bijela kobila, koja je vukla
dvokolicu gospodina Jonesa. Zauzme mjesto sprijeda i počne
mahati bijelom grivom, nadajući se da će svratiti pozornost na
upletene crvene vrpce."
Napoleon
On je veliki, lažni i pohlepni vođa koji je mario jedino za sebe i kitio se tuđom slavom – primjer "Protjerao je Snowballa i uzeo njegov plan gradnje vjetrenjalče koji kako kaže, nije napravio Snowball, nego on
osobno."
"Napoleon je bio veliki berkširski nerast prilično divljeg izgleda,
jedini od svoje vrste na farmi; nije mnogo govorio, ali je bio
ugledan jer je o svemu imao vlastiti stav."
Snowball
Smatram da bi u slučaju da je Snowball bio glavni na Životinjskoj farmi, i da nije bilo Napoleona, život životinja bio puno ljepši i bolji. Imao je dobre namjere. No on je upravo iz tog razloga i protjeran.
"Snowball je bio živahniji od Napoleona, bolji govornik i maštovitiji,
ali se smatralo da nema njegovu promućurnost."
Squealer
Vješt govornik koji je u mnogim slučajevima gdje su životinje počele shvaćati što se zapravo događa pobio njihove misli i tvrdnje izmislivši neku vrlo uvjerljivu priču u kojoj je uvijek Napoleon najuzvišeniji junak.
"Najpoznatiji među njima bio je mali debeli krmak po imenu
Squealer, okruglih obraza, sjajnih očiju i kreštava glasa. Bio je
briljantan govornik, a kada je raspravljao o nekoj ozbiljnoj temi,
skakutao je čas na jednu, čas na dugu stranu i mahao repom koji
je djelovao nakako vrlo uvjerljivo. O njemu se govorilo da crno
može pretvoriti u bijelo."
Dojam o djelu:
Djelo je vrlo dobro, te me je iznenadilo, jer se pomalo razlikuje od ostalih bajki koje sam dosad pročitao. Iznenadilo me je jer se prikazuje način na koji bi životinje mogle razmišljati. Način na koji i ljudi razmišljaju. Danas je utvrđeno da životinje ne mogu "govoriti" niti razumno razmišljati već da slijede svoj instinkt. No to možda i nije istina, već možda postoji neki poseban način međusobnog komuniciranja među životinjama, za koje čovjek ne zna. Jedan od načina je prikazan i u ovoj knjizi. Knjiga me potakla na razmišljanje o tome kako čovjek jako puno utječe na život okoline, u ovom slučaju životinja, kako čovjek životinjama može biti primjer ponašanja. Što se tiče asocijacija vezanih uz ovu knjigu, tj. samu radnju djela, to su pretežno bile asocijacije na ljudsku zlobu, sebičnost, nemoralno ponašanje, zavist i najviše od svega čovjekova želja da vlada svime i svima. Tijekom čitanja knjige u meni su se razmjenjivali osjećaju sažaljenja, potom ponosa, sreće, pa zatim ljutnje i prezira, pa na kraju osjećaji krivnje.
ŽIVOTINJSKA FARMA 1 Lektira za skolu
GEORGE ORWELL:
ŽIVOTINJSKA FARMA
Bilješke o piscu:
George Orwell je pseudonim za Erica Arthura Blaira (uzeo je George jer mu se činilo engleskim više nego Eric, a Orwell se zvala riječica blizu mjesta gdje je stanovao pa ju je uzeo za svoje prezime)
- Rođen je 1903. u Indiji (otac mu je bio tamo u državnoj službi, to je
tada bila britanska kolonija)
- U 1933. g. stanovao u istočnom Londonu i poslije u Parizu kako bi
upoznao život sirotinje - rezultat je knjiga “Bez pare u Parizu”
- Na temelju iskustva u imperijalnoj policiji izlazi roman “Burmanski
dani”
- 1936. g. dolazi u Španjolsku i tamo piše o njihovom građanskom ratu,
a knjiga izlazi 1938. - “Izraz poštovanja Kataloniji”
- Njegove važnije knjige su “Neka cvate aspidistra” 1936. i “Izlazak na
zrak” 1938.
- Početkom 1944. završio je “Životinjsku farmu”, no zbog nekoliko
odbijanja nakladnika ta knjiga je izdana tek 1945. (bila je golem
uspjeh)
- Umro je 1950. g. u siječnju
Bilješke za vrijeme čitanja:
- Prvo se upoznajemo s likovima u ovom slučaju životinjama, koje su se
okupljale da bi čule što Stari Major ima za reći.
- Po Majorovim riječima upoznajemo stanje životinja na farmi, citat:
“Drugovi, kakav je sad naš život? Pogledajmo: naš život je bijedan,
tegoban i kratak... Kada dođemo na ovaj svijet, daju nam upravo
toliko hrane da jedva preživimo. Oni koji to mogu podnijeti, prisiljeni
su raditi do posljednjeg atoma snage. Kada prestanemo biti korisni
istog trena nas kolju s odvratnom okrutnošću”, te rečenice nam vrlo
slikovito opisuju životinjski život ne samo na ovoj farmi već i na
mnogim drugim farmama diljem svijeta.
- Nakon 3 dana umire Major
- Njegove planove o pobuni su razradile 2 mlade svinje - Napoleon i
Snowball
- Pobuna se planirala, ali dogodila se neplanirano jer životinje nisu
nahranjene do navečer pa su istjerale ljude u napadu bijesa
Životinje uništavaju sve što podsjeća na ljudska bića
Odlučile su da kuća koja je prije pripadala gospodinu Jonesu ostane kao muzej
Farma se preimenuje iz „Vlastelinstvo“ u „Životinjsku farmu“
Napisali su sedam zapovijedi na stražnji zid suše:
1. Tko god ide na dvije noge taj je neprijatelj
2. Tko god ide na četiri noge ili ima krila taj je prijatelj
3. Nijedna životinja ne smije nositi odjeću
4. Nijedna životinja ne smije spavati u krevetu
5. Nijedna životinja ne smije piti alkohol
6. Nijedna životinja ne smije ubiti bilo koju drugu životinju
7. Sve su životinje jednake
Tih 7 zapovijedi sliči na kršćanskih 10 Božjih zapovijedi
Životinje su održavale farmu i to im je uspijevalo
Nedjeljom se nije radilo već su se vodile sjednice na kojima se
raspravljalo o novim idejama, najaktivniji su bili Snowball i Napoleon,
no nikad se nisu slagali, citat: “U raspravi su najaktivniji bili Snowball
i Napoleon. Ali primjećeno je da se nikad nisu slagali.”
Već to upućuje na skori rascjep vlasti
Nakon nekog vremena Jones i neki njegovi ljudi napadaju, ali životinje uspješno obrane farmu
Snowballu se počinje graditi vjetrenjača s čim se Napoleon ne slaže
Snowballa su otjerali Napoleonovi psi s farme, od tad pa nadalje Snowball se prikazuje kao neprijatelj životinja
Napoleon proglašava Snowballa Jonesovim agentom od početka, a Snowballove rane od Jonesova napada je zapravo uzrokovao Napoleon znajući za njegovu izdaju
Tu se jasno može uočiti zloupotreba vlasti s Napoleonove strane
Gradi se vjetrenjača protiv koje je bio Napoleon i on tvrdi da to nije bila Snowballova ideja nego da ju je on ukrao od Napoleona. Citat: “Napoleon, upravo se on na početku za nju zalagao, a plan koji je
Snowball nacrtao na podu inkubatora zapravo je ukraden iz
Napoleonovih bilješki.”
Jones drugi put sa svojim ljudima napada farmu i ovaj put su se životinje obranile, a bilo je i mrtvih
Svinje preko Whympera trguju s ostalim farmama, žive u Jonesovoj kući, Napoleon se uzvišuje. Citat: “O Napoleonu se više nije govorilo jednostavno kao o Napoleonu… naš vođa, drugi Napoleon…”
Napoleonovi psi razdiru životinje koje jedna za drugom priznaju izdaju
Vjetrenjača je napokon završena, no životinje i dalje gladuju, a Boxer je na umoru i Napoleon ga je odlučio poslati u bolnicu
Jedne večeri životinje su bile privučene bukom u kući i pogledale su kroz prozor
Vidjele su svinje sa gospodinom Pikingtonom - njihovim glavnim neprijateljem i još nekim ljudima
Napoleon je preimenovao farmu iz Životinjske farme u Vlastelinsku farmu i time je završena revolucija kao da je nikada nije bilo
Mjesto radnje:
Engleska
Tema:
- Rekao bih da je pisac kroz knjigu htio prikazati totalni režim
- Životinje su zauzele mjesta ljudi, a kad se vlast mijenjala,
nisu odmah reagirale što im se poslije nije isplatilo
- Možda su one same mislile da će im biti dobro te da će se situacija
popraviti
Ideja:
Životinje nisu htjele biti kao ljudi niti patiti od njihove ruke, već su htjele
preuzeti svoj život u svoje ruke. Smatrale su ljude „nižim“ od životinja,
no na kraju je ispalo da neke životinje nisu ništa bolje od ljudi.
Dojam o djelu:
- Knjiga mi se svidjela jer zaista opisuje čovjeka koji želi moć i kad ju
napokon dobije, narodu kojim vlada loše se piše, a trebao bi biti taj
koji će im poboljšavati život
- U ovoj knjizi je napisan 101 način kako zloupotrijebiti moć i narodu
kojim vladate zadati muke
ŽIVOTINJSKA FARMA
Bilješke o piscu:
George Orwell je pseudonim za Erica Arthura Blaira (uzeo je George jer mu se činilo engleskim više nego Eric, a Orwell se zvala riječica blizu mjesta gdje je stanovao pa ju je uzeo za svoje prezime)
- Rođen je 1903. u Indiji (otac mu je bio tamo u državnoj službi, to je
tada bila britanska kolonija)
- U 1933. g. stanovao u istočnom Londonu i poslije u Parizu kako bi
upoznao život sirotinje - rezultat je knjiga “Bez pare u Parizu”
- Na temelju iskustva u imperijalnoj policiji izlazi roman “Burmanski
dani”
- 1936. g. dolazi u Španjolsku i tamo piše o njihovom građanskom ratu,
a knjiga izlazi 1938. - “Izraz poštovanja Kataloniji”
- Njegove važnije knjige su “Neka cvate aspidistra” 1936. i “Izlazak na
zrak” 1938.
- Početkom 1944. završio je “Životinjsku farmu”, no zbog nekoliko
odbijanja nakladnika ta knjiga je izdana tek 1945. (bila je golem
uspjeh)
- Umro je 1950. g. u siječnju
Bilješke za vrijeme čitanja:
- Prvo se upoznajemo s likovima u ovom slučaju životinjama, koje su se
okupljale da bi čule što Stari Major ima za reći.
- Po Majorovim riječima upoznajemo stanje životinja na farmi, citat:
“Drugovi, kakav je sad naš život? Pogledajmo: naš život je bijedan,
tegoban i kratak... Kada dođemo na ovaj svijet, daju nam upravo
toliko hrane da jedva preživimo. Oni koji to mogu podnijeti, prisiljeni
su raditi do posljednjeg atoma snage. Kada prestanemo biti korisni
istog trena nas kolju s odvratnom okrutnošću”, te rečenice nam vrlo
slikovito opisuju životinjski život ne samo na ovoj farmi već i na
mnogim drugim farmama diljem svijeta.
- Nakon 3 dana umire Major
- Njegove planove o pobuni su razradile 2 mlade svinje - Napoleon i
Snowball
- Pobuna se planirala, ali dogodila se neplanirano jer životinje nisu
nahranjene do navečer pa su istjerale ljude u napadu bijesa
Životinje uništavaju sve što podsjeća na ljudska bića
Odlučile su da kuća koja je prije pripadala gospodinu Jonesu ostane kao muzej
Farma se preimenuje iz „Vlastelinstvo“ u „Životinjsku farmu“
Napisali su sedam zapovijedi na stražnji zid suše:
1. Tko god ide na dvije noge taj je neprijatelj
2. Tko god ide na četiri noge ili ima krila taj je prijatelj
3. Nijedna životinja ne smije nositi odjeću
4. Nijedna životinja ne smije spavati u krevetu
5. Nijedna životinja ne smije piti alkohol
6. Nijedna životinja ne smije ubiti bilo koju drugu životinju
7. Sve su životinje jednake
Tih 7 zapovijedi sliči na kršćanskih 10 Božjih zapovijedi
Životinje su održavale farmu i to im je uspijevalo
Nedjeljom se nije radilo već su se vodile sjednice na kojima se
raspravljalo o novim idejama, najaktivniji su bili Snowball i Napoleon,
no nikad se nisu slagali, citat: “U raspravi su najaktivniji bili Snowball
i Napoleon. Ali primjećeno je da se nikad nisu slagali.”
Već to upućuje na skori rascjep vlasti
Nakon nekog vremena Jones i neki njegovi ljudi napadaju, ali životinje uspješno obrane farmu
Snowballu se počinje graditi vjetrenjača s čim se Napoleon ne slaže
Snowballa su otjerali Napoleonovi psi s farme, od tad pa nadalje Snowball se prikazuje kao neprijatelj životinja
Napoleon proglašava Snowballa Jonesovim agentom od početka, a Snowballove rane od Jonesova napada je zapravo uzrokovao Napoleon znajući za njegovu izdaju
Tu se jasno može uočiti zloupotreba vlasti s Napoleonove strane
Gradi se vjetrenjača protiv koje je bio Napoleon i on tvrdi da to nije bila Snowballova ideja nego da ju je on ukrao od Napoleona. Citat: “Napoleon, upravo se on na početku za nju zalagao, a plan koji je
Snowball nacrtao na podu inkubatora zapravo je ukraden iz
Napoleonovih bilješki.”
Jones drugi put sa svojim ljudima napada farmu i ovaj put su se životinje obranile, a bilo je i mrtvih
Svinje preko Whympera trguju s ostalim farmama, žive u Jonesovoj kući, Napoleon se uzvišuje. Citat: “O Napoleonu se više nije govorilo jednostavno kao o Napoleonu… naš vođa, drugi Napoleon…”
Napoleonovi psi razdiru životinje koje jedna za drugom priznaju izdaju
Vjetrenjača je napokon završena, no životinje i dalje gladuju, a Boxer je na umoru i Napoleon ga je odlučio poslati u bolnicu
Jedne večeri životinje su bile privučene bukom u kući i pogledale su kroz prozor
Vidjele su svinje sa gospodinom Pikingtonom - njihovim glavnim neprijateljem i još nekim ljudima
Napoleon je preimenovao farmu iz Životinjske farme u Vlastelinsku farmu i time je završena revolucija kao da je nikada nije bilo
Mjesto radnje:
Engleska
Tema:
- Rekao bih da je pisac kroz knjigu htio prikazati totalni režim
- Životinje su zauzele mjesta ljudi, a kad se vlast mijenjala,
nisu odmah reagirale što im se poslije nije isplatilo
- Možda su one same mislile da će im biti dobro te da će se situacija
popraviti
Ideja:
Životinje nisu htjele biti kao ljudi niti patiti od njihove ruke, već su htjele
preuzeti svoj život u svoje ruke. Smatrale su ljude „nižim“ od životinja,
no na kraju je ispalo da neke životinje nisu ništa bolje od ljudi.
Dojam o djelu:
- Knjiga mi se svidjela jer zaista opisuje čovjeka koji želi moć i kad ju
napokon dobije, narodu kojim vlada loše se piše, a trebao bi biti taj
koji će im poboljšavati život
- U ovoj knjizi je napisan 101 način kako zloupotrijebiti moć i narodu
kojim vladate zadati muke
20.000 MILJA POD MOREM lektira za skolu
JULES VERNE:
20.000 MILJA POD MOREM
Bilješke o piscu:
Jules Verne (1838. - 1905.) je bio slavni francuski pripovjedač i ostavio je puno djela za mladež: 63 romana i 18 novela pustolovnog, znanstvenog i znanstveno-fantastičnog sadržaja. Polovicu toga čine knjige o moru.
U svojim je djelina predvidio mnoge tehničke izume koji su danas dio naše stvarnosti i naše tehnologije. Temeljna misao toga velikog sanjara je: "Sve što jedan čovjek može zamisliti, drugi ljudi to mogu ostvariti."
Mjesto radnje:
U morima i oceanima
Vrijeme radnje:
1866. godina
Tema:
Kapetan Nemo, Nautilus, posada i tri nesretna putnika (Aronnax, Conseil,Ned Land) doživljavaju mnoga čuda i nevolje putujući pod morem.
Ideja:
Mobilis in Mobili (pokretno u pokretnom)
Kratki sadržaj:
Kapetan Faragut pozvao je gospodina Aronnaxa da ide s njim na putovanje u potrazi za morskom nemani. Kada su putovali naišli sužna neman. Brod je udario u tajanstveni predmet i gospodin Aronnax,Conseil i Ned Land su ispali iz broda. Pali su pokraj nemani tj. podmornice,a neki morski ljudi su ih grubo odveli u tu podmornicu. Tu su se sprijateljili i počeli pričati o pustolovinama što su ih doživljavali. Putovali su pod morima i ustanovili da se podmornica zove Nautilus, a da se kapetan zove Nemo. Tada su gospodin Aronnax i njegovi prijatelji saznali od Nema da se iz mora dobiva hrana, papiri, zavoji i još mnoge stvari potrebne za život.Putovali su ispod vode, pronalazili su svakakve zanimljivosti ispod Tihog oceana i oplovili svijet.
Najuzbudljiviji odlomak:
„Uostalom gledajte, neman se miče. Miče se naprijed natrag! Napast će!“
20.000 MILJA POD MOREM
Bilješke o piscu:
Jules Verne (1838. - 1905.) je bio slavni francuski pripovjedač i ostavio je puno djela za mladež: 63 romana i 18 novela pustolovnog, znanstvenog i znanstveno-fantastičnog sadržaja. Polovicu toga čine knjige o moru.
U svojim je djelina predvidio mnoge tehničke izume koji su danas dio naše stvarnosti i naše tehnologije. Temeljna misao toga velikog sanjara je: "Sve što jedan čovjek može zamisliti, drugi ljudi to mogu ostvariti."
Mjesto radnje:
U morima i oceanima
Vrijeme radnje:
1866. godina
Tema:
Kapetan Nemo, Nautilus, posada i tri nesretna putnika (Aronnax, Conseil,Ned Land) doživljavaju mnoga čuda i nevolje putujući pod morem.
Ideja:
Mobilis in Mobili (pokretno u pokretnom)
Kratki sadržaj:
Kapetan Faragut pozvao je gospodina Aronnaxa da ide s njim na putovanje u potrazi za morskom nemani. Kada su putovali naišli sužna neman. Brod je udario u tajanstveni predmet i gospodin Aronnax,Conseil i Ned Land su ispali iz broda. Pali su pokraj nemani tj. podmornice,a neki morski ljudi su ih grubo odveli u tu podmornicu. Tu su se sprijateljili i počeli pričati o pustolovinama što su ih doživljavali. Putovali su pod morima i ustanovili da se podmornica zove Nautilus, a da se kapetan zove Nemo. Tada su gospodin Aronnax i njegovi prijatelji saznali od Nema da se iz mora dobiva hrana, papiri, zavoji i još mnoge stvari potrebne za život.Putovali su ispod vode, pronalazili su svakakve zanimljivosti ispod Tihog oceana i oplovili svijet.
Najuzbudljiviji odlomak:
„Uostalom gledajte, neman se miče. Miče se naprijed natrag! Napast će!“
WILLIAM FAULKNER: KRIK I BIJES / BUKA I BIJES Lektira za skolu
WILLIAM FAULKNER:
KRIK I BIJES / BUKA I BIJES
Bilješke o piscu:
William Faulkner (1897. - 1962.), američki pripovjedač i romansijer,
dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1950. g. U književnosti se
javio s pjesmama pod nazivom “Mramorni faun” (1924. g.).
Njegovi najbolji romani su: “Krik i bijes”, “Vojnikova plaća”, “Komarci”,
“Sartoris”, “Utočište”, “Dok ležah umirući”, “Svijetlost u augustu”,
“Absalome, Absalome”, “Idi, Mojsije”, “Uljez u prašinu”, “Rekvijem za
redovnicu”, “Gospodske kuće”, kao i trilogija “Seoce”, “Grad” i “Palača”.
Pored romana, Faulkner je napisao i nekoliko novela i pripovijesti: “Svi
piloti mrtvi”, te “Smrtna trka”.
William Faulkner je u ratu bio avijatičar. Kasnije je radio perući posuđe, a
bio je i radnik u tvornici elektromotora. U svojim djelima slika društvo i
sudbine ljudi američkog Juga opisujući borbu starosjedilaca aristokrata i
buntovnih došljaka, koji se probijaju snagom svoje vitalnosti, nagonom za
samoodržanjem i smislom za praktično.
Upotrebom posebnih stilsko-sadržajnih tehnika, kao što su unutrašnji
monolog i roman "toka svijesti", ta je borba prikazana ne samo na
socijalnom nego i na duboko individualnom i simboličkom planu.
Uz Hemingwaya, Faulkner je najpoznatiji suvremeni američki pisac.
Godine 1949. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.
Karakteristike “novog” romana:
Karakteristike “novih” romana ili “moderne” književnosti izlaze iz klasičnih
okvira književnosti 18. stoljeća. U modernoj književnosti radnja kao da ne
postoji, što je za mnoge čitaoce bilo nerazumno i teško za shvatiti. Mnogo
više pažnje se posvećuje psihičkom stanju čovjeka, razmišljanju i
osjećanjima, što se u suštini mnogo razlikuje od klasične književnosti, ali
to nikako ne umanjuje književnu vrijednost modernog romana. U romanu
moderne književnosti, mnogo više pažnje posvećuje se svijesti ili
podsvijesti, da bi se najbolje otkrilo psihičko stanje jednog ili više
karaktera.
Osobine Faulknerovog stvaralaštva:
Svi Faulknerovi romani sadrže, do kraja, nepovezane konce i
nerazriješene ljudske odnose. Faulkner je u svakoj knjizi stvarao jedan
poseban imaginarni svijet, koji je nešto drukčiji od prethodnih i budućih.
On nastoji da književno izrazi tamu ljudske podsvijesti, što predstavlja
pokušaj izražavanja psihičkih procesa i pojava, te titranje uspomena,
slika, neostvarenih težnji, misli i osjećanja izvan racionalnog plana ljudske
svijesti. Prihvaćajući za književnu orijentaciju praćenje “toka svijesti” ili
ljudska stanja podsvijesti, Faulkner pažljivo promatra čovjeka i nastoji da
otkrije najbitnije u njemu u trenutku radnje, kao i u njegovoj prošlosti.
Gradić Jefferson, mjesto gdje se odigrava većina njegovih romana,
odražava sve raspetosti Juga, prouzrokovane odvojenošću ljudi
aparthejdom, koju upražnjavaju njeni stanovnici - i bijeli i crni. Tu
podijeljenost ne treba shvatiti kruto ili doslovno. Kod Faulknera postoji
čitav niz maglovitosti i dvosmislenosti, jer i jedna i druga rasa sadrže u
sebi nizove slojeva ili podklasa, koje imaju posebne međusobne odnose.
Društveni položaj ličnosti u Faulknerovim romanima je krajnje
iznijansiran, kakav je historijski i bio na Jugu, vrlo daleko od onog
uobičajenog shematiziranog viđenja svih bijelaca kao bogatih plantažera,
a crnaca kao najamnih radnika.
Roman “Krik i bijes” nije posebno optimističan, bez obzira na
dvosmislenost završnog dijela, u kome iracionalnost pobjeđuje logiku.
Roman je slika intelektualno, moralno, emocionalno i fizičko rasulo svijeta
na prekretnici, oslobođenog ne samo većine bivših čvrstih tačaka, nego i
sposobnosti za ljubav. Roman je ustvari metaforična slika cijelog svijeta
na kraju treće decenije 20. stoljeća. Roman “Krik i bijes” prikazuje priču
sa četiri različite perspektive raspadanja jedne južnjačke porodice.
Američki Jug i gradić Jefferson za Faulknera nisu neke realističke slike,
nego simboličko sredstvo u izražavanju vlastitog viđenja svijeta, složenog
mozaičnog portreta modernog čovjeka, njegovih otuđenja, padova, ali i
istrajanog trpljenja, savladavanja naizgled nesavladivih prepreka. “Krik i
bijes” jeste modernistički roman, jer nije tehnički proziran, i zato što
upotrebljava stilske postupke koji slijede svoje komplicirane zakone,
kojima se treba prilagoditi. “Krik i bijes” čine dvije stvari:
- poigravanje sa sviješću Benjija, Quentina i Jasona, te
- pričanje i prepričavanje jedne određene priče sa redoslijedom
događaja koji vodi kroz 30. g. povijesti Compsonovih.
O djelu:
Tema romana je propadanje jedne stare aristokratske obitelji. Otac
odvjetnik, umire kao kronični alkoholičar, upropastivši svoje imanje i
ostavivši za sobom ženu, kćer, sinove i staru služavku (crnkinju) da se
snalaze kroz život kako znaju i umiju. Završili su tragično.
Jedan sin - Benji, gluhonijemi je idiot zaljubljen u svoju sestru, a drugi je
sin Quentin III., nesretni samoubojica.
Fabularni tijek: 1. Bakitina smrt
2. Caddyna veza sa Daltonom Amesom
3. Njezina udaja za Herberta Heada
4. Rođenje vanbračnog djeteta
5. Poništenje braka
6. Quentinovo samoubojstvo
7. Smrt oca
8. Bijeg Quentina sa Jasonovim novcem
9. Jasonov uzaludni pokušaj da je pronađe
Analiza likova:
Svi likovi u ovom romanu žive u jednom vrlo teškom vremenu. Svi oni su
odrasli bez ljubavi, pažnje i razumijevanja, koje je praćeno jednim
unutrašnjim rasulom.
Počevši od majke, nesposobne da pruži svojoj djeci ljubav, zbog svojih
kompleksa koji proizlaze iz vremena u kojem je i ona odrasla, i koja želi
biti dama, ali drži samo do forme.
Zatim, neurotičan i romantičan, Quentin, koji odlazi na Hardvard da bi
udovoljio želji svoje majke. On ima kodeks časti, ali ga svodi na pitanje
sestrinog djevičanstva.
Topla i divna Caddy, nezdrave senzualnosti, još kao tinejdžerka ostaje
trudna zbog čega se ubrzo udaje za muškarca, koji je nakon saznanja da
dijete nije njegovo izbacuje iz kuće.
Dalje se susrećemo sa srednjim bratom Jasonom, koji je u ovoj knjizi
Faulknerova najružnija ličnost. Opisan je kao čovjek koji voli samo sebe;
čovjeka koji je predstavljen kao ženomrzac, koji također, čitavo vrijeme
pati zbog ponašanja svoje sestre, i želi bar malo neke ljubavi od nje.
Ali, on ustvari želi da se domogne položaja u banci. Međutim, ne uspjevši
da ostvari svoju ambiciju, on se sveti i sestri i njezinoj kćerki.
Quentina je druga izgubljena žena u romanu, koja također ponavlja
greške svoje majke, i koja je već samim svojim rođenjem bila osuđena na
propast.
Najmlađi sin, Benji, gluhonijemi idiot, star je 33. g., ali sa duhovnim
uzrastom trogodišnjeg djeteta. On nije svjestan vremena kao toka, nego
ga doživljava kao cjelinu, u kojoj se različiti vremenski planovi miješaju i
poklapaju.
Tu je također još i Dilsey, junakinja romana i jedini vezni element obitelji
Compson; predstavljena kao jedini pozitivni Faulknerov lik. S obzirom na
nesposobnost majke da se brine za svoju djecu, tu ulogu preuzima Dilsey.
Uprkos sve njene brige, ljudske topline, vrednoće i vještine, Dilsey je
svjesna da je raspad obitelji neizbježan. Ona je također i jedina
Faulknerova ličnost u ovom romanu koja nema problema sa vremenom.
Ni jedna od ovih ličnosti u romanu nema izgrađen kompletan i samostalan
karakter, i svaka od njih ima svoje nedostatke.
MARCEL PROUST: COMBRAY Lektira za skolu
MARCEL PROUST:
Prepricana lekktira za skolu
COMBRAY
Bilješka o piscu:
Marcel Proust rodio se 10. srpnja 1871. godine kao sin doktora Adriena Prousta i Jeanne Weil u Parizu. Već kao devetogodišjak proživljava prvu krizu astme, što nije bilo i jedina boljka njegova života (peludna groznica, bolest srca). Završio je fakultet političkih znanosti na Sorbonni u Parizu. Prvo djelo objavio je kao 25-ogodišnjak, Les Plaisir et les jours (Zadovoljstvo i dani). Odmah poslije toga počinje pisti i roman Jean Santeuil koji je objavljen posmrtno. Ta djela su još uvijek pisana po šabloni tradicionalnih romana 19. stoljeća. Prijelazom u 20. stoljeće, dolazi i do prijelaza u stvaralaštvu; Proust stvara ciklus Recherche du temps perdu (U potrazi za izgubljenim vremenom). Ciklus se sastoji od sedam romana koji su objavljivani u roku od 14 godina (1913. – 1927.):
• Put k Swannu (Combray, Jedna Swannova ljubav, Zavičajna imena
– ime)
• U sjeni procvalih djevojaka (Oko gospođe Swann, Zavičajna imena –
zavičaj)
• Vojvotkinja de Guermantes
• Sodoma I Gomora
• Zatočenica
• Bjegunica
• Pronađeno vrijeme
Sodoma i Gomara je zadnji roman koji je izdan za Proustova života. Shrvan bolešću s kojom se borio cijeli život, Marcel Proust umire 18. studenog 1922. g.
O djelu:
Combray je prvi dio prvog romana Put k Swannu iz ciklusa U potrazi za izgubljenim vremenom. Po obliku to je roman memoara, jer je u njemu sažet prošli život pisca. Iako je povezan s ostatkom romana Put k Swannu, i uopće cijelim ciklusom, može se čitati samostalno, i kao takav je potpuno razumljiv.
Kratki sadržaj:
Roman počinje sjećanjem Junaka na praznike koje je kao dječak provodio s roditeljima u mjestu Combray u kući tetke Leonie. Tridesetogodišnji Junak nesaničar provodi veći dio svojih noći u obnavljanju uspomena iz prošlosti, koja postaje posebno živom kad neki miris ili okus nehotice obnove u njegovu sjećanju davno minuli doživljaj. Tako zahvaljujući u čaj namočenom kolačiću “madeleme” što uskrsava uspomenu na tetku Leonie i njenu sobu u Combrayu u kojoj mu je ona davala da kuša takav isti komadić kolača u čaju prije mnogo godina, malo po malo izranja iz zaborava sjećanje na obiteljsku kuću, vrt, crkvu, gradić i njegovu okoilicu. Čitalac upoznaje članove Junakove obitelji – majku, baku, oca, bolesnu tetku Leonie, energičnu sluškinju Francoise, zanimljivog susjeda Swanna. Saznajemo indirektno da Junak iznad svega obožava majku i baku, da voli umjetnost i da želi postati piscem, da se divi književniku Bergotteu, te da ne može zaspati dok mu majka ne da poljubac za laku noć. Dva puta za šetnju u combraysku okolicu imaju značajnu ulogu u tom razdoblju. Na jednoj strani stanuje Swann sa ženom Odette i kćerkom Gilberte, dok je druga sva u znaku stare aristokratske obiteiji de Guermantes, kojoj se Junak izdaleka divi i želi približiti. Na šetnjama dječak doživljava ljepotu prirode, priželjkuje romantične susrete i promatra žitelje gradića. Jednom nehotice prisustvuje neopažen ljubavnom sastanku izmedu kćerke seoskog orguljaša Vinteuila i njene prijateljice, a jedne nedjelje ima prilike vidjeti u crkvi vojvotkinju de Gurmantes. Iako vjeruje da nema dara za pisanje, ipak pokušava opisati dojam koji su na njega učinili crkveni zvonici za vrijeme šetnje kočijom u okolicu Combraya.
Analiza likova:
Junak
Središnje lice romana, iz bogate građanske obitelji (otac je liječnik i
profesor s mnogo uspjeha), s književnim ambicijama, boluje od astme.
Događaju u njegovom životu sentimentalne su prirode; to su ljubav prema
majci i baki, ljubav prema Gilberti Swann, i ljubav prema vojvotkinji de
Guermantes.
Majka i baka
Dva slična lika; one su jedina uzvraćena ljubav u životu junaka i
utjelovljuju iskrenost, požrtvovanost i skromnost. Protuteža su sebičnim
i taštim likovima koji okružuju junaka.
Charles Swann
Bogat prijatelj Junakove obitelji, židovskog podrijetla, ljubitelj umjetnosti,
priman i slavljen u visokom društvu, velik poznavalac Vermeera i
talijanskog slikarstva; za junaka opn je model intelektualne, fizičke i
moralne elegancije.
Francoise
Izvanredan lik, kućna pomoćnice - gazdarice, koja u svojoj odanosti
tiranizira čitavu obitelj, a još više služinčad koja je u njenoj vlasti.
Pronicava, inteligentna i izvrstan psiholog, koje su jezik i reakcije za
Junaka neiscpno vrelo otkrića. Jedna od najzanimljivijih i najosebujnijih
likova u romanu.
Gilberte
Kći Swannova, prva ljubav Junaka, od trenutka kada je za vrijeme jedne
šetnje combrayskom okolicom.
Teme za raspravu:
Uloga boja u Combrayu je iznimna, Proust preuzima cijele rečenice iz impresionističkog slikarskog rječnika. Proust neke prizore (pejzaž, katedrala, zvonici...) opisuje tako živo i detaljno, da bi se prema uputama iz romana sasvim precizno mogla nacrtati impresionističa slika. Na taj način je Proust afirmirao novi tip proze koja se temelji na zasadama impresionističke impresionističke poetike.
Prostor i vrijeme se u Combrayu stalno isprepliću; određena mjesta (tj. prostor) asociraju ga na vrijeme koje je tu proveo (Combray ga asocira na djetinjstvo). U skladu s impresionističkim opredjeljenjem, on je pokušao da se događajima iz prošlosti vrati njihov prvobitni oblik i još neizmjenjen trajanjem. Traganje za prošlošću zapravo je izgovor da se prikažu minula zbivanja u svojoj prolaznoj i krhkoj istini, a konačni je cilj djela trebao biti poricanje vremena. Njegov stvarni rezultat upravo je suprotan, ono što se doista iskazuje jest razoran učinak trajanja na svijest bića i na lice svijeta. U razlici između prvobitnog doživljaja i sjećanja na njega, odražava se i utjelovljuje proteklo vrijeme.
Simbol šetnje je isto vrlo važan u razumijevanju djela. Junakova obitelj u izboru puta kojim može poći u šetnju combrayskom okolicom ima dva izbora: put koji vodi do imanja vojvode de Guermantes, utjelovljenja aristokracije, visokog društva, salona i zabava; te put koji vodi pokraj imanja Charlesa Swanna, koji je simbol umjetničkog stvarnja. Junakova kuća je između ta dva posjeda, i sibolika je u tome što šetnjom malo jednim, malo drugim putem, prikazuje i dvojbu između života u visokom društvu i umjetničkog stvaralaštva. Dokaz da su ta dva elementa nespojiva je baš Swann, koji kad se jednom uključio u visoki život, nije imao vremena da završi svoj roman o talijanskom umjetniku Vermeeru.
Drugi o Proustu:
Ernst Robert Curtius:
Ovo nepredvidljivo umiranje sjećanja života u sadašnji trenutak označava stavljanje vremena izvan snage. Mi smo umakli jednosmislenom toku matematičkog vremena ako prošlost može prestati biti prošlost, i ako ona ima sposobnost da opet oživi u pamćenju. Vrijeme nije jednodimenzionalno i povratljivo, ono nije konačno utvrđeno.
FRANÇOIS-MARIE AROUET VOLTAIRE: CANDIDE Lektira za skolu
FRANÇOIS-MARIE AROUET VOLTAIRE:
CANDIDE
Bilješke o piscu:
Voltaire (1694. - 1776.), francuski književnik, povjesničar i filozof;
najznačajniji književnik iz razdoblja prosvjetiteljstva. Voltaire, pravim imenom François-Marie Arouet, rođen je 21. studenog 1694. u Parizu, u obitelji siromašnog plemića. Pohađao je isusovačku gimnaziju, potom studirao pravo, ali je studij ubrzo napustio i posvetio se književnoj karijeri. Ušavši u pariške mondene krugove, iskazuje se kao talentirani pisac epigrama i duhovit satiričar. Zbog uvrede regenta Filipa Orleanskog, zatvoren je 1717. u tvrđavu Bastilju, gdje ostaje zatočen godinu dana. U zatvoru je napisao tragediju Edip, koja će mu donijeti veliku popularnost, i Henrijadu, jedan od rijetkih epova 18 stoljeća. U razdoblju od 1717. do 1726. slavljen je kao prvi francuski pjesnik, no nakon svađe s vitezom Rohanom, koje je svojim slugama naredio da ga javno izbatinaju, Voltaire opet dospijeva u Bastilju. Godine 1726. odlazi u Englesku, gdje će ostati tri godine. Rečeno je "da je Voltaire napustio Francusku kao pjesnik, a vratio se kao filozof". Boravak u Londonu predstavlja prekretnicu u njegovu životu: naučio je novi jezik, upoznao novu literaturu, mogao je slobodno govoriti, bez opasnosti da bude uhićen. Uz to Voltaire sklapa prijateljstva sa najznamenitijim engleskim književnicima, među kojima su Swift i Pope. Ne manje značajno bilo je njegovo upoznavanje političkog sustava parlamentarne monarhije te filozofskih djela Newtona, Lockea i Shaftesburyja. Rezultat toga neposrednog dodira s Engleskom predstavljaju njegova Filozofska pisma ili engleska pisma. Kada se djelo pojavilo u Francuskoj (1734.), pariški parlament ga je proglasio "skandaloznim" i javno spalio. Voltaire, da bi izbjegao uhićenje, odlazi u Cirey na imanje svoje prijateljice, duhovite i obrazovane markize de Chatelet. Deset godina provedenih u Cireyu predstavlja najsretnije i najplodnije razdoblje njegova života. Godine 1744. vraća se u Pariz, gdje je imenovan dvorskim pjesnikom i historikom Luja XV., ali zbog šale na račun kraljeve ljubavnice markize de Pompadour, mora ponovno napustiti Pariz. Nakon kraćeg lutanja odlazi u Berlin, odnosno Potsdam na poziv pruskog kralja Friedricha II. S vremenom su se Voltaireovi odnosi s carem pogoršali, pa ga nakon trogodišnjeg boravka napušta. Voltaire se konačno smirio na imanju Ferney, što ga je radi osobne sigurnosti kupio na švicarsko-francuskoj granici. Tu provodi ostatak života u vrlo živoj aktivnosti. Godine 1778. vraća se trijumfalno u Pariz, gdje ubrzo umire.
"U Voltaireovu liku susrećemo pravoga vođu i organizatora prosvjetiteljskog pokreta. Rijetko je koji prosvjetitelj s tolikom izrazitošću i uspjehom u sebi sjedinio sve osnovne tendencije 18 stoljeća, i stoga ono s punim pravom nosi njegovo ime, te ako je jednom riječju pokuša izraziti, što je prosvjetiteljstvo, nije pretjerano reći: to je Voltaire sam. Ogroman utjecaj, što ga je vršio na suvremenike, ostavio je tragove, koji se još i danas osjećaju u kulturnoj svijesti europskoga čovjeka i neprimjetno su prisutni na svim područjima duhovnoga stvaralaštva što Voltaire nesumnjivo zahvaljuje svojoj besprimjernoj univerzalnosti. On je pjesnik i romansijer, epigramatik i dramski pisac, satirik i esejist, prirodoslovac i historičar, teolog i filozof, a prvenstveno kritičar. U povijesti europske kulture teško je naći pojavu toliko osebujnu i proturječnu, utjecajnu i borbenu i nadasve humanu. "Ferneyski patrijarh" doista u svoje doba predstavlja "savjest čovječanstva" i njegova mukotrpna, teška,no svagda
uporna i beskompromisna borba protiv svih mogućih predrasuda i praznovjerja, svakojakih sumnjičenja, protiv socijalne nepravde i ugnjetavanja, a najviše protiv strašnog fanatizma, nesnošljivosti i terora, ostat će zauvijek svijetao primjer borbe europskoga čovjeka protiv svih reakcionarnih snaga, a za kulturni i moralni progres, za svoju političku i duhovnu slobodu."
"Kad mu je bilo 18 godina, Voltaire je vjerovao, da će ući u povijest kao veliki pisac tragedija; kad mu je bilo trideset kao veliki povjesničar, a u četrdesetoj je godini vjerovao da će ući u povijest kao epski pjesnik. Sigurno nije ni zamišljao da će ljudi sa zadovoljstvom čitati njegove male pripovijetke, dok će mu sva druga djela spavati vječnim snom na policama biblioteka."
"Oni koji se nisu usuđivali napasti Voltairea zbog njegove teologije, optuživali su ga za plagijat. To je uvijek bio najlakši način, da se omalovaži jedan veliki pisac; sve je to rečeno, rečeno je čak i to da je sve rečeno, i ništa nije lakše nego približiti odlomak jedne knjige odlomku druge."
"Ono što Voltaireovim pripovijetkama daje jedinstveni sjajan karakter, nije izmišljanje subjekta, nego splet raznih vrlina, prividno proturječnih, koje je autor prikazao."
Što ima zajedničko tako raznovrsnim Voltaireovim djelima? Prije svega ton, koji je kod Voltairea uvijek podrugljiv, brz i, barem po izgledu, površan. U tim djelima vi nećete naći ni jednu jedinu osobe koju autor
smatra sasvim ozbiljnom. Sve su one ili utjelovljenje jedne ideje, jedne doktrine, ili heroji mašte, izvučeni iz nekog paravana od laka, ili iza nekog kineskog zastora. Možete ih mučiti, spaljivati, a da ni autor, ni čitalac ne osjete pravog uzbuđenja. Njegova pripovijedanja su same katastrofe, ali ih duh uvijek natkriljuje; njihov tempo je tako brz da nitko nema vremena da se ražalosti. Voltaire uživa da prikaže svećenike, koje naziva magima, suce, koje zove muftijama, novčara, inkvizitore, Židove, naivčine i filozofe. On ima nekoliko izabranih neprijatelja, koji se pojavljuju u svakom romanu nanovo prerušeni. Što se žena tiče, on ih malo cijeni, prema njegovu mišljenju, one misle samo na to kako će obljubiti nekog mladog, lijepog i dobro građenog muškarca, ali, kako su podmitljive i bojažljive, one će se podati i nekom starom inkvizitoru ili nekom vojniku, ako se tako mogu obogatiti ili spasiti svoj život; one su prevrtljive i odrezale bi nos svome mužu, koga gorko oplakuju, samo da izliječe nekog novog ljubavnika. Ono što zapravo čini jedinstvo ovih pripovijedaka je Voltaireova filozofija. Za nju su rekli, da je "kaos jasnih ideja", i da je, prema tome, neskladna. Faguet prigovara Voltaireu, da je sve pregledao, sve ispitao, a ništa produbio: "Je li optimist? Je li pesimist? Vjeruje li u slobodnu volju ili u sudbinu? Vjeruje u besmrtnost duše? Vjeruje li u boga? Niječe li svaku metafiziku i je li donekle agnostik, ili, nije lli to samo do izvjesne mjere, to jest, je li ipak metafizik?… Tko će mi odlučno odgovoriti sa da ili ne na ma koje od ovih pitanja…"
Voltaireovi aforizmi:
Sve nevolje dolaze na krilima, a odlaze vukući noge.
Tko ograničava svoje želje, uvijek je veoma bogat.
Najbolja vladavina je ona u kojoj se čovjek mora pokoravati samo zakonima.
Anegdota o Voltaireu:
Kada su 1734. godine tiskana Voltaireova Filozofska pisma, u kojima hvali vjersku i političku toleranciju i engleski način života, francuska ih je javnost oduševljeno primila, ali službeno je mišljenje djelo smatralo heretičkim, knjiga je spaljena, a Voltaire je morao napustiti Pariz. Gledajući kako mu spaljuju knjige na lomači, Voltaire je prokomentirao: "Moje su knjige kao kesteni. Što ih više peku, više se prodaju."
Filozofski roman:
Filozofski roman je teška književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni teko vjerojatan kao roman. Uostalom on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre koji mu je svojstven. Pisci stvarajući takva djela ne misle ni jednog trenutka da će čitalac uzeti te fikcije za stvanost. Naprotiv, čini im se poželjnim da se filozofski roman pokaže kao neko fantastičko pripovijedanje. Pa onda, zašto je autor pribjego toj čudnovatoj i uvjetnoj filozofiji? Zato da bi s više slobode izrazio ideje koje bi se u jednom eseju pokazale kao prevratničke i vrijeđale ili ozlojedile čitaoce. Što se čitalac više osjeti prenesen u neki svijet, u kojem vlada čista ludost, to će biti umireniji i lakše će prihvatiti istine koje iznenađuju. Zato će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme kada se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim.
Candide:
Filozofski roman francuskog književnika Voltaira. Voltaire je ovaj roman objavio 1759. godine u Ženevi. Mjesec dana kasnije gradsko vijeće ga zabranjuje, no ubrzo se primjerci romana pojavljuju u Parizu i drugim europskim gradovima. Knjiga postaje vrlo popularna (40 izdanja za Voltaireova života), ali i napadana. Na optužbe Voltaire jednostavno odgovara da on tu djetinjariju nije napisao.
"Candide" je nastao u isto vrijeme iz Voltaireova iskustva i iz ogorčenja, koje su u njemu pobudili izvjesni filozofi, kao Rousseau, koji je pisao: "Ako vječno biće nije ništa bolje stvorilo, to je zato, što ništa bolje nije moglo stvorit", ili kao Leibnitz, koji je tvrdio, da je sve najbolje u najboljem od mogućih svjetova. Voltaire će staviti tu misao u usta Panglossa, filozofa optimista, i provesti svijetom jednog Panglossova naivnog učenika, mladog Candida, koji će upoznati armije, inkviziciju, ubojstva, krađe, silovanje, paragvajske jezuite, Francusku, Englesku, Tursku, i svuda ustanoviti da je čovjek veoma zla životinja. Međutim će posljednja riječ knjige biti: "Treba obrađivati svoj vrt", što će reći, svijet je lud i okrutan, zemlja se trese, a nebo grmi, kraljevi se tuku, a crkve razdiru; ograničimo svoju djelatnost i pokušajmo izvršiti svoj zadatak što najbolje možemo. Zaključak naučen građanski, koji je Voltaireova posljednja riječ, kao što će kasnije biti Goetheova. Sve je loše, ali se sve može popraviti. Time je Voltaire najavio moderna čovjeka i mudrost inžinjera, mudrost nepotpunu, ali korisnu." (A. Maurois)
Promotrimo li strukturu Candida, uočavamo da Voltaire nije previše pozornosti posvetio ni čvršćoj povezanosti fabule ni produbljenijoj karakterizaciji likova. To nije nikakav nedostatak i ne treba čuditi, jer kad bismo Voltaireove likove prihvatili kao "realne" ljude, tada bi nam njihove nesretne sudbine bile užasne, a ne smiješne, a pogotovo bi bio neumjesan šaljivi ton koji se provlači kroz cijelu knjigu. Šaljivost ugođaja Voltaire postiže različitim sredstvima: povezivanjem nespojivih ideja i pojava, uporabom filozofskih pojmova u neadekvatnom kontekst (jedan od likova seksualni odnos naziva vježbom iz eksperimentalne fizike), neobičnim paradoksima te povrh svega ironičnim ponavljanjem kako, unatoč svim nevoljama u kojima se nalazi, Candide živi "u najboljem od svih mogućih svjetova".
Voltaireov roman je jetka satira na račun ideje njemačkog filozofa Leibinza, po kojoj je svijet u kojem živimo baš onakav kakav je morao i mogao biti, to jest da je on najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se Leibnizova teorija ne osporava direktno, već Voltaire svom junaku "podaruje" toliko patnje i bola da fraza kako je ovo "najbolji od svih mogućih svjetova" zvuči jednostavno groteskno. Osim metafizičkog optimizma, na udaru Voltaireove kritike našli su se i rat, vjerska netolerancija, nasilje, ljudska glupost i dr. Bilo bi pogrešno zaključiti da je Voltaire propovijedao pesimizam. On drži da se čovjek, ako već ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova, treba osloboditi teorija i posvetiti koncentriranom radu kako bi taj svijet unaprijedio. To bi mogao biti smisao Candidovih riječi upućenih Panglossu kako svatko treba uzgajati svoj vrt.
Voltaire je svoje remek-djelo Candida, napisao 1759., u svojoj šezdeset petoj godini. Paul Morand je iz toga zaključio, da u Francuskoj pisci nisu nikad mlađi, nikad toliko slobodni od svakog pritiska kao poslije šezdeset godine. Oni su oslobođeni od mladenačkih tjeskoba, od jurnjave za položajima, koja im, u jednoj zemlji u kojoj literatura ima socijalnu ulogu, u zrelim godinama oduzima prevelik dio njihovih snaga.
"Jednog dana sve će biti dobro, to je naša nada; Sve je dobro danas, to je iluzija." Već se u ovoj pjesmi vidi nacrt doktrine progresa i filozofije, koju će Voltaire razraditi u Candidu.
Pisci našeg vremena otkrili su, da je svijet besmislen; ali je Voltaire u Candidu napisao sve, što se o tome može reći; rekao je on to duhovito, što je bolje nego se ljutiti, i što ostavlja nešto hrabrosti za budući rad.
Bilješke tijekom čitanja:
Poglavlje prvo
Candide - od latinski candidus što znači čist.
U francuskom dolazi u značenju naivan, nevin.
U zamku gospodina baruna Thunder - ten - tronckha, u Vestfaliji, živio je jedan mali dječak, kome je priroda bila dala najblaža navike. Duša mu se na licu ogledala. Rasuđivao je prilično zdravo i vrlo jednostavno; zato su ga, mislim, i zvali Candide. Stare su kućne sluge naslućivale, da je sin sestre gospodina baruna i nekog dobrog i poštenog vlastelina iz susjedstva, za koga se ta djevojka nije nikada htjela udati, jer je mogao nabrojiti samo sedamdeset i jedno koljeno; ostatak njegova genealoškog stabla uništio je zub vremena.
Barun, barunica i obitelj:
Gospodin barun bio je jedan od najmoćnijih plemića Vestfalije, jer je njegov zamak imao prozore i vrata. Čak je i njegova velika dvorana bila ukrašena jednim velikim sagom. Od svih pasa iz svojih dvorišta po potrebi je sastavljao svoj lovački čopor; konjušari su bili vodiči pasa, a seoski kapelan vrhovni ispovjednik. Svi su ga zvali monseigneur i smijali se, kad je nešto propovijedao.
Gospođa barunica, koja je težila oko tri stotine i pedeset funta, bila je zbog toga vrlo poštovana. Dočekivala je goste s dostojanstvom, koje ju je činilo još uglednijom. Njezina kći Cunegonda, koja je imala sedamnaest godina, bješe rumena, svježa, debela, poželjna. Barunov sin u svemu je izgledao dostojan svoga oca.
Pangloss:
Odgajatelj Pangloss bio je kućni prorok, i mali je Candide slušao njegova predavanja sa dobrobušnošću svoje dobi i svoga karaktera. Pangloss je poučavao metafiziko - teologo - kosmolonigologiju. Divno je dokazivao, da nema poslijedice bez uzroka i da je u ovom, najboljem od svih mogućih svijetova, zamak gospodina baruna najljepši od svih zamaka, a gospođa barunuca najbolja od svih mogućih barunica.
- Dokazano je - govoraše on - da stvari ne mogu biti drugačije, jer pošto je sve stvoreno za neku svrhu, sve je nužno za najbolju svrhu.
Upozoravam, da su nosevi stvoreni, da nose naočari, i mi imamo naočari. Noge su očito stvorene, da budu obuvene, i mi imamo obuću. Kamenje je stvoreno, da se kleše i da se od njega prave zamci, zato gospodin ima vrlo lijep zamak; najveći barun pokrajine mora najbolje stanovati; a kako su svinje stvorene, da budu pojedene, mi jedemo svinjetinu čitave godine. Prema tome, oni, koji tvrde da je sve dobro, govore gluposti; treba reći, da je sve najbolje.
Ljubac Candida i Cunegonde:
Ona ga bezazleno uhvati za ruku, mladić bezazleno poljubi djevojci ruku s mnogo žara, osjećaja i naročitog milja; njihova se usta sretoše, oči zažariše, koljena zadrhtaše, ruke zabludiše. Gospodin barun Thunder-ten-tkonckh prođe pored paravana, i, videći taj uzrok i tu posljedicu, najuri Candida iz zamka snažnim udarcem noge u stražnjicu.
Poglavlje drugo
Aforizam:
Ljudi su stvoreni samo zato da pomažu jedni drugima.
Bugari su ga oteli i uvježbavali ga za rat:
Tjerali su ga, da se okreće nadesno, nalijevo, da izvadi iz puške šipku, da je opet uvuče, da nišani, da gađa, da stupa ubrzanim korakom, i udarili su mu trideset batina puščanom šipkom. Sutradan vježbao je malo bolje, tako da je dobio samo dvadeset udaraca; prekosutradan dobio je samo deset, a drugovi su ga gledali kao neko čudo.
Poglavlje šesto
Narod živi u strahu od inkvizicije:
Poslije zemljotresa, koji je porušio tri četvrtine Lisabona, mudraci te zemlje nisu bili našli uspješnijeg sredstva da spriječe potpuno uništenje, već da pripreme narodu jedan lijep autodafe.
Candide sumnja da je ovo najbolji svijet:
Ako je ovo najbolji od mogućih svijetova, kakvi su tek ostali? Hajde, još neka da su me samo išibali, to mi se dogodilo kod Bugara. Ali, vi, dragi Panglosse, najveći među filozofima, zar sam morao vidjeti, kako su vas objesili, a da ne znam zašto! O, dragi moj anabaptiste, najbolji među ljudima, zar ste se morali utopiti u toj luci? O, gospođice Cunegondo, biseru među djevojkama, zar je trebalo da vam raspore trbuh?
OTAC GORIOT / ČIČA GORIOT Lektira za skolu
HONORÉ DE BALZAC:
OTAC GORIOT / ČIČA GORIOT
Bilješke o piscu:
Honoré de Balzac francuski je romanopisac, pripovjedač i dramatičar.
Rođen je 1799. godine u provinciji, pokušava u Parizu napraviti brzu
književnu karijeru. Razočaran prvim neuspjesima i gonjen željom da što
prije stekne renome i društveni ugled, ulazi u neuspjele investicije te se
opterećuje dugovima za cijeli život. Možemo ga smatrati prvim modernim
profesionalnim piscem. Utemeljio je tzv. kritički ili društveni realizam.
Prijalazna je figura između romantizma i realizma - s jedne strane se u
njegovim djelima pojavljuju melodramatične fabule, retorika, romantičke
strasti, divlji individualizam, dok s druge strane unosi brižljivo
dokumentirane, detaljne studije društvenog života, s točnim i autentičnim
podacima. Najvažnije djelo mu je “Ljudska komedija”, grandiozna epopeja
u kojoj, po uzoru na Dantea, nastoji sistematički klasicificirati panoramu
svojih suvremenika i tadašnjeg društva. To je serija od 92 romana,
s često sličnim ili istim likovima, a ti romani se dijele u tri grupe:
Studije običaja, Filizofske studije i Studije braka. Najpoznatija djela su
mu: „Otac Goriot“, „Seoski liječnik“, „Sjaj i bijeda kurtizana“.
Vrsta djela:
Obiteljski roman
Mjesto radnje:
Pariz
Vrijeme radnje:
1819. - 1820. g.
Tema:
Ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorišavaju.
Želja mladog čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
Očinska ljubav koja ne poznaje granice.
Želja za uspjehom.
Posesivna ljubav oca prema kćerima.
Odana i slijepa ljubav oca prema kćerima.
Amoralnost, moralni pad čovjeka.
Inspiracija iz sličnog djela:
Shakespeareova tema iz “Kralja Leara”, koji se lišava svega da bi njegove
nezahvalne kćeri mogle ostvariti svoje ambicija.
Struktura djela:
Struktura je dramska što pisac i sam naglašava. Satoji se od šest
poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u otmjeno društvo, Bježismrt,
Dvije kćeri, Očeva smrt.
Bilješke o djelu:
Prvi dio započinje opisom pansiona gospođe Vanquer, u kojem se vidi
Balsacova privrženost realizmu.
Citat:
“Ukratko, tu caruje bijeda bez poezije, bijeda škrta, šutljiva, otrcana.
Ako u njoj još i nema blata, ima mrlja, ako i nije poderana i prljava,
zato će se ubrzo raspasti od trulosti.”
Pisac opisuje Eugenea de Rastignaca i govori kako on, iako plemić, nema
baš previše novca. Dalje piše kako je Eugene bio marljiv i rano je shvatio
da će se u životu naraditi.
Vautrin daje opise društva i parižanki, licemjerja i pokvarenosti te moralne
izopačenosti.
Citat:
”Ako imate smolu da ukradete bilo što izložit će vas na trgu pred palačom
pravde kao čudovište, ukradete li milijun u salonima slaviti će vas kao
utjelovljenje kreposti”.
Rastignac zna ponekad izgubiti samopouzdanje i vidjeti sebe u ulogama
koje ga ne zadovoljavaju. Zamišlja se kao činovnik i boji se kako neće
moći doći u visoko društvo zbog nedostatka novca.
Vikontresa de Beauseant mu savjetuje da bude beskrupulozan prema
svijetu, jer svijet je hladan i ravnodušan prema slabićima, a boji se
okrutnika.
Citat:
”Udarajte bez milosti, pa će vas se svi bojati”.
Rastignac saznaje istinu o Goriotu i uzima ga pod svoju protekciju,
a kasnije se dvoji jeli dobro postupio kada je napisao pisma.
Dio koji najbolje opisuje ljubav Goriotovu prema kćerima:
Citat:
“Čekam ih na mjestu kuda će proći, srce mi mahnito lupa, kada naiđu
njihove kočije, ja se divim njihovim haljinama, one mi na prolasku dobace
osmjeh, koji pozlati moj život kao da na nju padne zraka divnog sunca.
Volim konje koji ih vuku, i htio bih biti psić što ga drže na koljenima
Živim od njihove radosti.”
Sestre sa počinju optuživati međusobno kako bi okaljale jedna drugu.
Delphine kazuje istinu o životu sebe i ostalih njoj sličnih žena.
Eugene uspjeh želi više od ičega. Delphine Povjeava Eugenu svoje želje.
Anastasia čak i ljubav gleda kroz prizmu novca. Eugene shvaća kakve su
uistinu parižanke.
Goiriot samome sebi priznaje kakve su njegove ljubljene kćeri, i postaje
svjestan svoje pogreške. Goriot na kraju umire, a kćeri mu ne dolaze na
sprovod, na što Eugene izaziva društvo.
Citat:
”Oči mu gotovo žudno za prostor među… tamo gdje je živio ovaj otmjeni
svijet, u koji se želio probiti… A sada je na nama dvama red”
I kao prvi čin svoga izazova društvu Eugene pođe na večeru kod gospođe
de Nuavgen.
Analiza likova:
Goriot
Bivši tvorničar tjestenine, bogat i sretan; stanovnik pansiona Vanquer.
Gotovo do ludila voli svoje kćeri, i ništa ne može potisnuti njegovu ljubav
prema njima. U svojoj ljubavi nema granica, dao bi im sve pa čak i svoj
život. Ponosan je, ali ponos gubi pred kćerima. Kaže da ih voli više nego
što Bog voli svijet, zato što svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od
njega. Njegova ga neizmjerna ljubav vodi u propast, smrt i neimaštinu.
Eugene de Rastignac
Mladić iz provincije, željan bogatstva i uspjeha u velikom gradu.
Častoljubiv i ponosan. Odstupa od morala i podređuje ga uspjehu.
Delphibe i Anastasie
Goriotove kćeri, dvolične i pohlepne, bez morala, bez ljubavi prema ocu
koji im je dao sve. Željne samo ljubavi mladih plemića i novca, te uspjeha
u društvu.
Pretplati se na:
Komentari (Atom)
Komentiraj koristeci facebook
Pročitaj više
