Tri sestre 2 Prepricane lektire

Pisac: ANTON PAVLOVIČ ČEHOV:

Sadržaj:
U kući Prozorovih slavi se imendan najmlađe sestre Irine. Najstarija sestra Olga ima 28 godina i učiteljica je u ženskoj gimnaziji i nije udana. Maša je udana za gimnazijskog profesora Kuligina. Sestre imaju brata Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi postati sveučilišni profesor. Zaljubljen je u Nataliju Ivanovnu, malograđanku koju nitko ne prihvaća, no ona se nastoji promijeniti, ne bi li se prilagodila otmjenom društvu.

Sestre su rođene moskovljanke, ali prije 11 godina otac im je dobio brigadu i tako su doselili iz Moskve u pokrajinski grad. “Treba otići u Moskvu! Brat će valjda postati sveučilišni profesor i neće ovdje živjeti” - govorila je Irina – “treba otići u Moskvu. Prodati kuću, pa u Moskvu”. Olga: “Da! Što prije u Moskvu”. Skupilo se veliko društvo, bio je tu barun poručnik Tusenbach, kapetan štaba Soljoni, vojni liječnik Čebutkin,potpukovnik zapovjednik baterije Veršinjin i mnogi drugi vojni časnici. Dok se društvo zabavlja i veseli u salonu, Andrej zaljubljeno govori Nataši:“Vjerujte mi, vjerujte. Meni je tako lijepo, duša mi je puna ljubavi, zanosna. Draga moja, dobra, čista, budite mi žena! Ja vas volim kao nikada nikoga.”

Andrej, sada već oženjen Natašom, tuži se: “Ja koji sanjam da sam svaku noć profesor moskovskog sveučilišta, znameniti naučenjak kojim se ponosi ruska zemlja, a žena me ne razumije, sestre se bojim, ne znam zašto, bojim se da će mi se smijati, zastidjeti me!”. Isto društvo sjedi, piju čaj iz samovara i tuže se. Nitko nije zadovoljan. Irina živi život nezadovoljne telegrafistice i samo sanja o povratku u Moskvu.Maša o mužu ne govori, jer je na njega navikla: “Mene su udali kada mi je bilo 18 godina i ja sam se svoga muža bojala, jer je bio učitelj, a ja sam tek završila školu”. Veršinjin joj izjavljuje ljubav: “Volim vaše oči, vaše kretnje. Prekrasna, divna ženo! I oni se odlaze provozati sanjkama.

Dolazi Olga sretna jer je imenovana upraviteljicom gimnazije.Barun Tusenbach i Soljani se opijaju: “Kud puklo da puklo, pijmo”! Soljoni je zaljubljen u Irinu i govori joj o svojoj ljubavi: “Prvi put govorim o ljubavi i kao da nisam na zemlji, nego na drugoj planeti. Ja ne mogu da živim bez vas. O blaženstvo moje. Ali sretnih suparnika ne smijem imati.Kunem vam se svim svetim, suparnike ću ubiti!”.

Cijela ulica je izgorjela, a činilo se kao da gori cijeli grad. Tusenbach:“Mene svi mole da priredim koncert u korist pogorelaca. Marija Sergejevna (Maša) divno svira klavir.” Nataša: “Misao je vrlo lijepa, valja što prije pomoći sirotinji, to je dužnost bogatih”. U domu Maša se tuži na Andreja: “Ovu je kuću založio banci i sav je novac uzela njegova žena, a kuća ne pripada samo njemu nego i nama.Zaista je postao sitničav naš Andrej, kako je ishlapio i ostario, kako je ishlapio i ostario uz tu ženu” – govorila je Irina – “O kako sam nesretna.Ne mogu da radim. Ja očajavam i ne razumijem kako sam ostala živa, kako se nisam ubila do sada. Ja sam čekala, da ćemo se preseliti u Moskvu, da ću tamo sresti pravoga čovjeka, sanjarila sam o njemu, voljela ga. A pokazalo se, da je to sve besmislica.” Maša priznaje da voli Veršinjina: “Zavoljeh ga sa njegovim glasom, sa njegovim riječima, nesrećama, dvjema djevojčicama. Volim, dakle to je moja sudbina. I on mene voli!”

Ulazi Andrej ljutit: “Što vi imate protiv mene? Vi imate nešto protiv Nataše, moje žene.” Nataša: “On je krasan, pošten čovjek, otvoren i plemenit. Ja volim svoju ženu, poštujem i zahtijevam da je poštuju i ostali. Ja sam član zemaljske uprave i ponosim se time. Ja sam založio kuću i tu sam kriv. Mene su na to naveli dugovi (35.000). Ja više ne kartam. Vi dobivate penziju, ja nisam imao zarade.»

Barun Tusenbach se oprašta jer iz grada odlazi vojska. Irina je ipak odlučila da se uda za njega: «On je dobar čovjek, odlanulo mi je» – govorila je Irina Mašinom mužu – «Da vi samo znate kako mi je teško živjeti samoj, bez Olje – ona je upraviteljica škole i cijeli dan je zaposlena,dosadno mi je, nemam što raditi.»

Kapetan Soljoni pozvao je baruna na dvoboj, Irina se oprašta od Tusenbacha: «Evo već 5 godina otkako te volim. Sutra ću te povesti sa sobom, moja će maštanja oživjeti, ti ćeš biti sretna. Samo da nije jednoga: «Ti me ne voliš»!

Irina: «Ja ću ti biti žena, vjerna, poslušna. Nisam voljela niti jednom u životu. O kako sam sanjarila o ljubavi, danju, noću, ali duša mi je kao dragocjeni klavir koji je zatvoren, a ključ se izgubio.» odlazi vojska pa i Veršinjin: - «Što da vam kažem na rastanku, o čemu da filozofiramo. Život je težak.» Teško se oprašta od svoje ljubavi Maše.

Irina je saznala da je barun ubijen u dvoboju, ubio ga je Soljoni:
«Sutra ću otputovati sama, učiti ću djecu u školi i sav život dati onima kojima je on potreban, a ja ću raditi, raditi..»

Sve tri sestre odlaze iz svoga doma, otjerane od kapriciozne žene svoga lijenoga brata, a dom se pretvara u malograđansku kuću ispunjenu bračnim lažima.

U završnom prizoru, zagrljene sestre se pitaju u čemu je smisao daljnjeg života.