PISAC: ANTON PAVLOVIČ ČEHOV:
Prepricana lektira za skolu
Bilješke o piscu:
Anton Pavlovič Čehov rođen je u Taganrogu u Ukrajini 1860. godine.Rođen je u trgovačkoj obitelji. Nakon gimnazije u rodnom gradu se upisuje na Medicinski fakultet u Moskvi, te se kao student počinje baviti pisanjem. Završava fakultet i postaje liječnikom. Kroz cijeli život se borio sa oskudicom i završio kao srčani i tuberkulozni bolesnik. Putovao je na otok Sahalin istraživati životne uvjete kažnjenika, ali se nije bavio politikom. Ženi se glumicom O. L. Knipperovom. On je pripovjedač, novelist i dramatičar, a po zanimanju liječnik. Najbolja njegova djela su novele i pripovijesti. Surađivao je s velikom opernim redateljima.
Svoj plodonosni i stvaralački život završava 1904. godine, gdje umire u lječilištu Badenweiler. Čehov je među ostalim poznat kao dramski pisac i tvorac antiteatralnog kazališta i psihološke drame, te je uvelike djelovao na kasnije generacije pisaca, kako u Rusiji tako i van Rusije. Njegova poznatija djela su: Tri sestre, Galeb, Ujak Vanja, Čovjek u futroli,O ljubavi, Zaručnica, a prožeta su humorom i blagom ironijom. Pisao je i
kraće humoreske u kojima je prikazivao obične ljude koje je društvena sredina izobličila i otuđila. Oblikovane su drugačijom tehnikom od načina pisanja ruskih realističkih pripovjedača. Kod njega nema junaka, nema velikih zbivanja, nema zamršene fabule. U novele unosi lirske digresije, glazbene elemente i obični jezik. Pisao je drame komičnih jednočinki, a kasnije sa više činova. Tako je Čehov postao primjerom modernoga impresionističkog dramskog pisca koji je utjecao na razvoj moderne dramske književnosti.
Vrsta djela: Drama
Tema: Traženje smisla života, mašta i stvarnost, čežnja za boljim životom.
Mjesto radnje: Radnja se događa u gubernijskom glavnom gradu.
Vrijeme radnje: Negdje u 19. stoljeću.
Struktura djela:
Drama u četiri čina u kojoj se događaji odvijaju mirno i glatko bez većih
preokreta. Zasniva se uglavnom na samim likovima i njihovoj tragičnosti,
sa osjećajem bespomoćnosti i beznadnosti, koja samo kazuje kako nema
promjene unatoč vječitom optimizmu i njegovoj priči o svijetloj
budućnosti. Drama je svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških
sastavnica. Tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost,
duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom, no one se podvrgavaju
kapricioznoj ženi svoga lijenoga brata, nemoćne da pomognu same sebi
a kamoli jedna drugoj.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Opisuju se odnosi među likovima koji izražavaju svoje raspoloženje.
- Dramska atmosfera i prizori ostvareni monolozima i dijalozima.
- Neobičnost dramskog raspleta.
- Govor likova na sceni, kao da se nikada i ne slušaju.
- Postizanje scenskog razgovora.
- Prividno dezorganizirani sistem replika, uzdaha, plača i pauza prekida se
mnogobrojnim lirskim usklicima.
- Kraj drame nije tradicionalni rasplet već nečujno umiranje nečega s
nagovještajem i čežnjom za srećom.
- Osjećaj bespomoćnosti i beznadnosti, te filozofija pasivnosti.
- Likovi drame su opsjednuti budućnošću, svi se tuže, a nitko nikome ne
pomaže.
Inspiracija iz sličnog djela:
Opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine i promatranje
ljudske duše te objektivno opisivanje događaja u prirodi zbivanja
ljudskih osjećaja. Po stilu njegovog pisanja moderne drame zauzima
istaknuto mjesto uz Strindberga.
O djelu:
Okosnicu drame čini priča iz života triju sestara Prozorov - Olge, Maše i
Irine, koje nakon smrti oca pukovnika ostaju živjeti s bratom Andrejem u
provincijskom garnizonskom gradiću, pokušavajući se vratiti u Moskvu
gdje su rođene i stekle obrazovanje. No Andrejeva žena Nataša i njen
ljubavnik, utjecajni Protopopov, potpuno istjeravaju sestre iz njihovog
doma i potpuno zavladaju njima. Prekrasan dom pun ljepote, glazbe i
zanimljivih ljudi pretvara se u malograđansku kuću ispunjenu bračnim
lažima, gramzivošću i nečovječjem (odnos prema staroj dadilji Anfisi).
Irina, istjerana iz djevojačke sobe, najprije prelazi u Olginu, potom se
Olga preseljava sa Anfisom u iznajmljeni stan pri gimnaziji u kojoj radi,
a Irina odlazi raditi kao učiteljica nekuda daleko. Tri sestre na kraju drame
ostaju pod vedrim nebom, s iskrom nade da će jednom vidjeti rodnu
Moskvu, ali bez realne šanse da to i ostvare. Moskva je prostor duše triju
sestara, čarobno rješenje svih problema, Moskva je budućnost u kojoj će
otpočevi pravi život, jer je sadašnji samo san i privremeno stanje.
Čehovljeve tri sestre utjelovljuju ljepotu, profinjenost, obrazovanost,
duševno bogatstvo i želju za osmišljenim životom. No one se šutke
i bez pogovora podvrgavaju ženi svog lijenog brata, nemoćne da pomognu
same sebi, a kamoli da jedna drugu zaštite.
U samoj drami nema izrazitih vanjskih dramskih događaja.
Generalske kćeri, tri sestre – Olga, Maša i Irina, moskovljanke,
preselile su se u pokrajinski grad, u kojem provode monoton i jadan život.
Olga radi kao učiteljica u gimnaziji, osamnaestogodišnja Maša udaje se za
profesora Kuligina i otkriva njegovu bijedu i sićušnost. Najmlađa Irina radi
na brzojavu i nezadovoljna je svojim poslom.
Tri sestre imaju i brata Andreja koji ima znanstvenih ambicija i želi dobiti
mjesto na sveučilištu. Kada mu se ukaže prilika ženi se glupom, škrtom i
indiskretnom ženom Natalijom.
U prvom činu okosnicu dramske radnje čini slavlje Irinina imendana.
U kuću dolaze vojni časnici Tusenbach, Soljoni, Fedotik, Rode i vojni
liječnik Čebutikin, te novo lice časnik Veršinjin.
U drugom činu gotovo i nema vanjskog događanja. Svaki lik živi svoj
život: Irina živi životom nezadovoljne telegrafistice, Maša se opija,
Olga je postala ravnateljica u školi, Andrej živi pod ženinom papučom i
radi u okružnoj upravi.
U trećem činu prikazana je sumorna noć u domu triju sestara i stanja u
kojima se likovi nalaze: Čebutikin pije, Andrej je kartaš, Irina traži izlaz u
udaji za staroga Tusenbacha, Maša besciljno voli Veršinjina.
U četrvrtom činu odlazi vojna jedinica, Andrej jede guščetinu s kupusom,
Nataša ljubaka s njegovim šefom, Tusenbach pogiba u dvoboju.
U završnom prizoru zagrljene sestre se pitaju u čemu je smisao daljnjeg
života.
Sadržaj:
Prvi čin
Drama započinje jednog sunčanog, prazničkog, svibanjskog prijepodneva.
Irina - slika ljepote, mladosti i proljeća - u bijeloj haljini, slavi imendan.
Sestra Olga, iako već umorna od života, napornog rada i brige za obitelj
koju je preuzela nakon očeve smrti, razumije Irinin zanos i sve svoje nade
polale u nju. Maša ih obje provocira zviždanjem nekog napjeva,
odaginjući misli o svom braku u kojem nije zadovoljna, te o svojoj
uzaludno potrošenoj mladosti.
Među gostima slučajno će se pojaviti Nataša, koju će Andrej u svojoj
nespretnosti brzopleto zaprositi. Dolazak među ove otmjene i obrazovane
ljude duboko je frustrira, ona drhti kao školarka, ali ne od djevojačke
sramežljivosti kako to naivni Andrej tumači, nego zbog bolnog i
neizbrisivog osjećaja manje vrijednosti koji je ponižava. Olga je iskreno
zaprepaštena Natašinim neukusnim zelenim pojasom i za tu malu
neprijatnost ova će joj se osvetiti. (Istjerujući Irinu iz kuće ona će na
kraju drame zlopamtilački i zlurado dobaciti kako joj pojas ne pristaje...)
Drugi čin
I drugi čin započinje u slavljeničkom duhu - vrijeme je poklada i svi se
raduju dolasku maškara i velikoj kućnoj zabavi s glazbom i plesom.
Ali Nataša, koja se u međuvremenu udala za Andreja, zabranjuje zabavu
koja nije po njenom ukusu, tobože zbog bolesti sinčića Bobika; iako će
odmah potom sama otići na noćnu vožnju sa svojim ljubavnikom
Protopopovim.
Treći čin
Treći čin, koji u klasičnoj drami donosi vrhunac zapleta, odvija se u znaku
požara koji bukti negdje u gradu, ali ima duboko simbolično značenje u
drami. Gori dom Prozorovih iako nije zahvaćen požarom - izgorjeli su
vjera, entuzijazam i nade sestara u budućnost. Majstorski se isprepliću
vanjska i paralelna unutarnja radnja. Vatrena stihija s ulice prijeteći
obasjava sestre koje su upravo saznale da je Andrej prokockao kuću i
založio je, i s bolnom se nostalgijom prisjećaju nada koje su polagale u
brata. I dok je cijeli grad na nogama, on nezainteresirano svira svoju
violinu.
Nataša se navodno brine da joj sin Bobik i njena mala kći Sofčica ne
dobiju influencu; također želi da stara dadilja Anfisa ode iz kuće ("želi red
u kući"), smatra ju seljankom kojoj je mjesto upravo na selu.
Najrealnija i najživotnija među sestrama, Maša, jedina je od početka
svjesna Natašine pogubnosti i bratove ništavnosti.
Katastrofična atmosfera trećeg čina počiva na nizu detalja.
Čebutikin se propio jer nije uspio spasiti neku ženu na umoru, osuđuje
sebe zbog svoje nesposobnosti. U takvom pripitom stanju nehotice razbija
sat - sestrama dragu uspomenu na pokojnu majku, ali i na Moskvu.
I za njega je to znak gubitništva, jer je pokojnica jedino svjetlo iz njegove
prošlosti (naime, Čebutikin je volio majku triju sestara).
Kuligin na koljenima prikuplja krhotine kao što pokušava prikupiti ostatke
svoga braka s Mašom nakon njezine veze s Veršinjinim. U ovom činu Maša
i priznaje sestrama svoju ljubav prema Veršinjinu. Andrej traži od Olge
neki zagubljeni ključ, još uvijek nesvjestan da je izgubio ključ do njihovih
srca. I drugi su ključevi izgubljeni. Irina uspoređuje svoju dušu sa
zaključanim klavirom čiji je ključ izgubljen. Sve su njihove vrline, talenti i
znanja pod bravama čijih ključeva nema, pa su stoga i neupotrebljivi.
Irina pristaje udati se za Tusenbacha iako ga ne voli i jako joj je ružan i
neugledan; no ona ga ipak dosta poštuje. Njen jedini cilj ostaje otići u
Moskvu.
Četvrti čin
Soljoni je stao "peckati" baruna Tusenbacha, jer su zapravo obojica
zaljubljeni u Irinu; Tusenbach je uvrijedio Soljonija i ovaj ga poziva na
dvoboj. Barun u tom dvoboju pogiba, a stari liječnik Čebutikin je u svemu
tome samo pasivni promatrač koji nije ništa učinio kako bi spriječio dvoboj
koji je značio sigurnu smrt za jednog od sudionika. Nakon ovoga Čebutikin
odlučuje otići i planira se vratiti za godinu dana, kad već bude u mirovini.
Irina je u međuvremenu položila učiteljski ispit te će potražiti novi posao.
Prvo je radila kao telegrafistica, a zatim u gradskoj upravi i mrzila je te
poslove osjećajući da joj život samo prolazi, a ona svakim danom
propada. Sada je ostala i bez Tusenbacha kojeg je već bila prihvatila kao
muža.
Olga je postala upraviteljica i skupa sa Anfisom se preseljava u iznajmljeni
stan kraj gimnazije. Kuligin je postao inspektor i, slijedeći svog direktora,
obrijao brkove. Maša u tome vidi samo izraz njegove slabe osobe i
nemoći. Veršinjin isto odlazi, a žena i njegove dvije kćeri ostat će u gradu
još dva mjeseca, pa on moli Olgu da se, ako bude potrebno, pobrine za
njih.
Poput jeke odzvanja niz opraštaja i odlazaka u činu raspleta:
brigada odlazi iz grada, Tusenbach iz života, a sestre zauvijek iz svoga
doma. Nataša nestrpljivo i zapovjednički obilazi kuću izdajući zapovijedi
o promjenama. Najprije daje posjeći jelovu aleju i javor koji su bili ukras
kuće.
Jasan jesenji dan rastanka ne donosi samo tugu i melankoliju,
nego sugerira i životnu zrelost i svijest o stečenom iskustvu.
Nada u budućnost nije potpuno ostavila sestre, ali do dana kad će njihova
stradanja dobiti neki smisao treba živjeti i raditi. Vesela glazba koja prati
finale rasplamsava iskrice nade da će smisao života možda ipak biti
dokučen (Olgino ponavljanje "Da nam je znati, da nam je znati!").
Dok se na početku činilo da su sestre sposobne započeti svaka svoj život,
na rastanku se zbijaju kao nikad. Izgubivši snagu i samopouzdanje
doimaju se "ne kao tri jedinke, nego kao tri trećine jedne cjeline".
Otrežnjenje je najzamjetnije na Irini koja sama odlazi u nepoznato,
nezaštićena nježnom ljubavlju sestara i pažnjom udvarača.
Drama ostaje nekako nedovršena, a budući život likova tajna o kojoj
gledatelj može nagađati.
Analiza likova:
Olga
Najstarija od triju sestara (28) koja je preuzela brigu o obitelji nakon
očeve smrti. Ona radi kao učiteljca u gimnaziji i puno je opterećena
poslom. Misli kako je već sve iskusila u životu i kako je on za nju zapravo
gotov i izgubio neki smisao. Jedino je pokreće želja za Moskvom.
Maša
Udala se sa 18 godina i tada je mislila da je njen muž najbolji i
najpametniji, no danas shvaća kako ništa od toga nije istina,
on je samo dobroćudan. Brak s Kuliginom ju ne ispunjava,
u njemu nema ljubavi, barem ne s njene strane. Kad upozna
Veršinjina u njoj se budi ljubav za kojom je već dugo vremena žudjela.
Zavoljela je njegovu osobu i njegovu sudbinu, sudbinu sličnu njenoj
- čovjeka nesretnog u braku.
Irina
Najmlađa od sestara (na početku drame ona ima 20 godina).
Posao koji radi ne ispunjava je pa polaže učiteljski ispit i odlučuje
potražiti posao negdje daleko i zato odlazi od kuće. Ona je lijepa i
ima nekoliko udvarača među kojima je najuporniji Tusenbach te Soljoni.
Ona i ne pomišlja na udaju s njima jer joj je glavni cilj jednom se vratiti u
Moskvu. Plaši se prolaznosti i ispraznosti života, pati jer je njeno veliko
znanje zapravo bespotrebno i ono se s vremenom samo topi. Na kraju se
odlučuje udati sa Tusenbacha jer ga ipak dosta poštuje.
Andrej Sergejevič Prozorov
On je projekcija svih sestrinskih ambicija, od potencijalnog se
znanstvenika i sveučilišnog profesora preobraća u kartaša i papučara.
Nakon smrti strogog oca Andrejeve se ambicije brzo tope, on se opušta i
rasplinjava tjelesno i moralno. On je nezainteresiran za postizanje ikakvih
uspjeha i zapošljava se kao mali činovnik u lokalnoj upravi kojoj je na čelu
ženin ljubavnik. Pred sestrama glumi da je zadovoljan svojim životom,
no zapravo nije. Iako blag na riječima i krasnorječiv kad govori o
budućnosti, svojim postupcima izdaje sestre, a priče o budućnosti su
samo alibi za bijeg od stvarnosti i vlastite nesposobnosti. On je naličje
slike o socijalnom i duhovnom padu obitelji Prozorov.
Natalija (Nataša) Ivanovna
Andrejeva žena koju naprosto frustrira intelektualna superiornost
njegovih sestara. Na račun svoje djece ona doslovce okupira kuću,
prostoriju po prostoriju dok napokon neposredno ne izbaci sestre iz
njihova doma. Želi da joj svi budu podređeni i odmah nakon udaje
preuzima "glavnu riječ" u kući; tako seljaka sestre iz njihovih soba te
želi izbaciti staru dadilju, a odlaskom sestara već ima nove planove oko
preuređenja kuće.
Fjodor Iljič Kuligin
Gimnazijski profesor, Mašin muž. On je dosadni i ograničeni formalist koji
na svaku pojavu, banalnu i ozbiljnu, reagira poučno "kao da je na satu
latinskog". Preko Mašine nevjere prelazi bez riječi, jer je ona ostankom s
njime sačuvala bračnu formu.
Aleksandar Ignjatjevič Veršinjin
Potpukovnik, zapovjednik baterije. U svakodnevnom životu do grla je
uronjen u dužnosti časnika i oca problematične obitelji u kojoj žena
prečesto pokušava počiniti samoubojstvo. Neuspješan privatno i
profesionalno (podređeni mu se časnici naočigled ubijaju), on se odaje
filozofiranju o dalekoj budućnosti. Oduševljenje sestara njegovim
dolaskom motivirano je saznanjem da on dolazi iz Moskve, čak iz
ulice u kojoj su one odrasle. Odatle bliskost i želja da mu se povjere.
On plijeni njihovu pozornost pričama o sretnoj budućnosti kad će većina
ljudi biti divna kao sestre Prozorov. Općenito, ispunjenje svih svojih želja
Veršinjin vidi tek u dalekoj budućnosti, tako je smisao svog njegovog rada
izgradnja budućnosti za nove naraštaje.
Nikolaj Ljvovič Tusenbach
Barun, poručnik. Zapravo je jedini lik koji želi promijeniti nešto
u svom životu; drži da čovjek treba raditi za sebe i svoju bolju
sadašnjost, pa nakon pet godina službe daje otkaz i odlučuje raditi.
Pozitivnom promjenom u svom životu smatra Irinin pristanak da se uda
za njega, ali, nažalost, to nije dočekao zbog svog tragičnog završetka.
Vasilj Vasiljevič Soljoni
Kapetan štaba. On je jedan od mnogih ruskih časnika koji svoje
postojanje dokazuje samo u dvobojima, redovito pritom ubijajući bolje
od sebe. On je isfrustriran i ljubomoran na uspješnije od sebe, kao npr.
na Tusenbacha koji je uspio pridobiti Irinu.
Ivan Romanovič Čebutikin
Vojni liječnik star oko 60 godina. Čebutikin u ovoj drami nije
samo dobrodušni senilni starčić, nego i neodgovoran i opasan čovjek:
on neposredno skrivljuje Tusenbachovu smrt, a i jedna pacijentica umire
zbog njegove neozbiljnosti i nesposobnosti.
Aleksej Petrovič Fedotik
Potporučnik
Vladimir Karlovič Rode
Potporučnik
Anfisa
Starica od 80-ak godina koja već trideset godina radi kao dadilja u obitelji Prozorovih. Tri sestre jako su vezane uz nju, dok je Nataša, kao seljanku, samo želi izbaciti iz kuće.
Ferapont Spiridinovič
Stari podvornik kod zemske uprave.
Pročitaj više
Nema komentara:
Objavi komentar