Koraljna vrata lektira za skolu Lektirus

PAVAO PAVLIČIĆ:







Sadržaj:

Krsto Brodnjak, filolog iz Zagreba, dolazi na Lastovo na poziv svećenika

koji je pronašao "baul" sa starim spisima. Brodnjak svoj dolazak na

Lastovo doživljava i kao bijeg od stvarnosti, sumorne svakodnevnice –

bolesna supruga, brak koji to više nije... Na putu k hotelu susreće dječaka

Irfana koji je pobjegao od kuće iz Banja Luke. Taj će susret obilježiti

čitavo njegovo putovanje na Lastovo. Odvodi ga sa sobom u hotel. Dječak

je ostavio majku koja živi s policajcem, nakon tragične smrti Irfanova oca.



"Bavul" je donio zaboravljene, u našoj književnosti izgubljene, spise u

plavim fasciklima uvezanim vrpcom: Kačića, Katančića, Palmotića,

Đurđevića i Gundulića. Na dnu bavula s mirisom lipe ležao je original

rukopis "Osmana". Rukopis je bio cjelovit, nisu nedostajala pjevanja kako

se to u književnosti mislilo, koja je kasnije dopisao Mažuranić. U susjednoj

se sobi počela gušiti Tera, župnikova domaćica. Krsto je na brzinu spasi i

primjeti da je po njoj sve puno žutog lipovog praha kojim su bili prekriveni

spisi u bavulu. Irfan dovede doktoricu Zoru. Teri su takvi napadaji bili

česti, imala je tumor na mozgu velik kao jaje. No, nakon ovog napadaja

Tera je ozdravila, naglo i potpuno, na rengenskoj snimci tumora više nije

bilo.



Prah raspadnutih stranica Osmana koji je ostajao na rukama, bio je

ljekovit. A nakon što se slučajno našao u Tere, ona je poput virusa nosila

zdravlje i uskoro je čitavo Lastovo zahvatila epidemija zdravlja. Krsto i

Zora nisu ispočetka vjerovali "čudu". Krsto je pokušao kod stare Filice

"likarke", koja je u svojoj konobi čuvala taj baul, iznaći odgovor, no to je

bilo uzaludno. Filica nije o ljekovitom Osmanu znala ništa. Jedina bolesna

osoba u selu bio je Pelegrin, pomorac, s virusom AIDS-a. Mještani su

organizirali hajku na Pelegrina, no on im je uspio pobjeći. Oni nisu željeli

više ni jednu bolesnu osobu u blizini. No, bolesna su bila djeca, njih virus

zdravlja nije napadao. Nakon što je don Špiro imao napadaj perforacije

čira i poslan je helikopterom u Split, na Lastovo se vratio zdrav. Pred brod

kojim se trebao vratiti don Špiro, išli su Krsto i Irfan. Prišao im je i Onte,

bibliotekar u Zagrebu koji je nedavno došao kući na Lastovo potpuno

psihički rastrojen. Onte otkriva da mu je poznat Krstin dolazak na Lastovo

i da nije prvi, točnije već su mnogi dolazili zbog stare književnosti. "To su

sve bila važna otkrića i sve ih je pojeo mrak." Bio je to prvi nagovještaj

negativnog.









Krsto i Zora postali su ljubavnici, dva urbana bića izgubljena u maloj

otočkoj sredini. Zora nije vjerovala u čuda, bila je praktične naravi. Nije

mogla objasniti promjene, ali u ljekovitog Osmana nije vjerovala, posebno

nakon analize praha koja nije pokazala ništa. Potom se Irfan razbolio i

Krsto i Zora su ga bezuspješno pokušavali izlječiti.



Onte je ponovo isplivao u stvarnost, pojavljuje se kao nečista savjest u

romanu. Zna da se radi o Gundulićevu Osmanu, ali tvrdi da ga cijelovitog

nitko nikad neće pronaći. Da je čitav, ep bi bio savršen. A na ovom svijetu

ne smije nita biti savršeno, pogotovo ne ljudsko dijelo. Približio bi se

Bogu, ne bi mu bilo mjesta na ovom svijetu, a onda, možda ne bi više bilo

ni svijeta. Don Kuzma je bio stari svećenik, jedan iz bratovštine koji je

znao sve o bavulu. On je rekao Onti da je sva istina oko njega, samo

treba znati gledati. A onda je Onte otišao u Zagreb. Krsto nije znao hoće li

on širiti virus AIDS-a ili zdravlja.



"Bez tradicije nema ničega, ne zato što se mora poštovati ono što je bilo,

nego zato što iz nje proizlazi ono što je sad." Hrvatska književnost je

prihvatila Osmana s "rupom". Zar ne bi i ona bila posve drugačija da je

Osman cijelovit? Ne bi li Hrvati bili drugačiji da se zasnivaju na cijelovitom

Osmanu? I što ako se to sad objavi? Hoće li on utjecati time na promjene?

Hoće li se pojaviti agresija? Ima li on ili itko drugi pravo na to? Takve

dileme muče pisca, a može se sve to shvatiti i šire: koliko je dobro uistinu

dobro?



Ljudi su bili sve zdraviji i to se čudo pojavljivalo sve više. Koliko je to

dobro i može li to postati i loše, biti toliko zdrav i tražiti da su svi oko tebe

zdravi.



Policajac je pozvao Krstu na drugi informativni razgovor. Irfanova majka

je svog milicajca ubila sjekirom na spavanju. Maloga još nije trebalo

vraćati u Banja Luku. Na razgovor ga je ustvari zvao don Kuzma koji je

otputovao u posjet sestri. Kuzma ga je upozorio da postoji razlog zašto ti

spisi nisu i prije objavljeni - odgovor leži u crkvi. Treba znati samo dobro

gledati.



Lastovčani su se pomamili ne samo za zdravljem, nego i za čistoćom. Sve

su dezinficirali i odlučili su protjerati s otoka sve bolesne, uključujući i

Pelegrina. Krsto odlazi u crkvu i pronalazi odgovor. Na slici spaljivanja

svetog Lovre, u plamenu iza njega, na slici su bila koraljna vrata i kroz

njih su provirivale nečiste sile. Virus AIDS-a, a možda preko Osmana i

virus zdravlja djeluje preko krvi. On kroz vrata krvi ulazi u tijelo, kroz

koraljna vrata, a iza tih vrata cere se demoni koji uzvisuju zdravlje i

progone invalide na osamljena mjesta. Na slici se jasno vidjelo da podno

svetog Lovre gore papiri sa stihovima:







"Proz nesreće sreća iznosi,

 iz krvi se kruna crpe,

 a oni kijeh se boje mnozi

 strah od mnozijeh i oni trpe."



Krsto razmišlja da li svatko tko pronađe Osmana završi kao sveti Lovro i

da li ta sudbina čeka i njega? Umro je don Kuzma tog poslijepodneva na

Lastovu. Krsto je u općinsku gustirnu ulio epruvetu s Pelegrinovom krvlju.

Kad ga već protjeruju s otoka, nek se i zaraze, bar malo jer su previše

zdravi.



Irfanovo zdravlje je bilo sve teže i Zora je odlučila pomoći mu s prahom.

Krsto nije htio jer je to virus, od toga ljudi pretjeruju. Filica je te noći

travama izvukla Irfanov život. Krsto ju je zamolio ne bi li uzela natrag

svoj bavul. Filica je to držala najnormalnijim i odmah rekla da će u konobi

na njemu rasprostrijeti trave.



Pokladni je utorak. Lastovčani u povorci idu, a na čelu je mesopust. Krsto

je osjetio potrebu za bijegom s Lastova. Zdravlje je bilo opasno, a možda

se već proširilo i na kopno. A ako savršenstvo zahvati zemlju, što će biti?!

S druge strane, zar ljudi ne tragaju izbezumljeno za bilo kakvim

savršenstvom, zar ne teže biti zdraviji, jači, moćniji... onda je zemlja

odavno zaražena. Pust je spaljen. Slika je asocijacija na sliku svetog Lovra

i Krsto baca u plamen original cjelovitog Osmana.



Oproštaj sa Zorom, ženom koju voli i koju će uvijek voljeti. Prah, pepeo

Osmana, sakupio je u džep (bio je to pijesak) i prosuo ga u more, u vjetar, s hidroglisera. A dolje na dnu nalaze se polja koralja, purpurna i

tiha.

"Neka pepeo potone do njih, i neka prođe, neka zauvijek prođe kroz

 koraljna vrata."



Krsto Brodnjak vraća se u Zagreb bez pronađenih pjevanja Osmana, u epu

i dalje ostaju dvije rupe, kao što se i on vraća s dvije praznine u srcu:

jedna je Irfan i na čas doživljen osjećaj očinstva, a druga je Zora,

pronađena i zabranjena ljubav.