Decameron (4) Lektira skolu

GIOVANNI BOCCACCIO:
DECAMERON


Bilješke o piscu:

Giovanni Boccacio (1313. - 1375.) bio je istaknuti talijansko-francuski književnik 14. stoljeća. Razuzdan život na dvoru Roberta Akvinskog ostavio je duboke tragove u njegovu životu i stvaralaštvu. Njegova djela
ljubavno-pustolovnog sadržaja osvježila su talijansku književnost. Njegova poznatija djela su: Filocolo, Filostrato, Teseida, Dekameron.



Mjesto radnje:

Italija



Vrijeme radnje:

Radnja se odvija u 14. stoljeću od godine 1348. nadalje



Tema:

Nesputane priče mladih ljudi o ljudskoj prirodi.



Ideja:

Ideja djela je pokazati kako ljudi nisu anđeli već najobičniji grešnici,

kako svećenici tako i svakodnevni ljudi. Pa na kraju krajeva ni ispovijest

nije izmišljena za ukras.



O djelu:

Decameron, tj. “knjiga deset dana”, započinje epidemijom kuge u Firenzi 1348. godine. Sedam djevojaka i tri mladića odlučuju otići iz oboljelog grada na selo. Kako je na selu prilično dosadno svatko mora svakog dana ispričati po jednu priču. Kako su subota i nedelja vjerski dani u 14 dana ispričaju točno sto priča. Svaki dan je posvećen nekoj osnovnoj temi; npr. drugi dan se pripovijeda o hirovima Fortune, treći dan o ljubavnim hirovima, četvrti o tragičnim ljubavima i smrtima itd. do zaključnog desetog dana kada su novele posvećene velikim i plemenitim djelima.

Boccaccio je u Decameronu izrazio pravu, hedonističku, stranu čovjeka prikazavši svoje likove kao ljude sumljivog i dvojnog morala i moralnih načela. Takvim slobodnim načinom pisanja prvi je pobio mišljenje o bezgrešnom životu i pokazao ljudima njihovu pravu, prirodnu stranu.



Stil i kompozicija:

Stil je začuđujuće otvoren i nesputan za srednji vijek. Naime, uz inkviziciju, dogmu i slične tvorevine tog vremena, ljubavni podvizi nisu bili baš svakodnevna literatura.

Kompozicija je još uvijek uobičajeno proračunata (kao kod Dantea, Petrarke...). Djelo se sastoji od sto novela podijeljenih u deset cjelina podijeljenih po danima.

Fabula:

Upravo takav stil čini fabulu zanimljivom. Za razliku od Petrarkinih stidljivih unutrašnjih izljeva idealizirane ljubavi i romantike iz bajke, Boccaccio nudi potpuno jednostavan, komično-zanimljiv opis i pristup svakodnevnog čovjeka, koji rijetko mari i teži za iskrenom platonskom ljubavlju, upakiran u kratke i zanimljive pričice.



Razotkrivanje prave čovjekove prirode:

Boccaccio shvaća i uzima čovjeka kakav je u stvarnosti, i uopće ne pokazuje kajanje zbog rušenja nekih osnovnih crkvenih principa. On bez grižnje savjesti prikazuje fizičku ljubav u svoj njezinoj prirodnosti, na kojoj bi mu i danas mogli pozavidjeti mnogi scenaristi ljubavnih i erotskih filmova i, pisci erotskih knjiga.



Mesija novog doba:

Boccaccio je takvom otvorenošću i filozofijom postigao laskavu titulu navjesnika novog doba i čovjeka ispred svoga vremena. On odbacuje srednjevjekovne predrasude i shvaća čovjeka kao biće i dušu, u ne baš uvijek savršenoj simbiozi. Tu potvrđuje svoju naprednost pred crkvom koja u čovjeku vidi praktički samo dušu.