Decameron (3) lektira za skolu

GIOVANNI BOCCACCIO:
DECAMERON


Bilješke o piscu:

Giovanni Boccaccio 1313. - 1375. Talijanski predrenesansni književnik,

smatra se utemeljiteljem novele. Rođen je u Parizu kao rezultat ljubavi francuske plemkinje i firentinskog trgovca. Nakon povratka iz Pariza, otac ga je poslao u Napulj da postane trgovac. On to nije želio. Nije
prihvatio očevu želju da studira pravo. Od rane mladosti usmjerio se na književnost. U Napulju je napisao nekoliko djela koja su istinska novost u talijanskoj književnosti. Vraća se u Firenzu, nakon petnaest godina provedenih u Napulju. U službi Republike više puta je bio njezin poklisar.

Njegovo je najznačajnije djelo “Dekameron” (1348-1353).

Djela koja je napisao: “Rime”, ”Epistole”, ”Filostrato”, ”Teseida”, ”Elegija

                                  gospe po njoj ženama zaljubljenim ispričana”,

                                 ”Danteov život” i “Dekameron”.



Decameron

Naslov djela “Decameron”(“Il Decamerone”) znači knjiga deset dana, koja ima 100 zaokruženih novela, podijeljeno na 10 dana. Boccaccio započinje pripovijedanjem o kugi koja je zavladala u Firenzi 1348 g. “...od spasonosnog utjelovljenja sina božjeg bijaše proteklo tisuću tri stotine četrdeset i osam godina, kad je u divni grad Firenzu, ... ,naišla smrtonosna kuga”, pjesnikova reakcija na taj događaj je pohvala vitalnoj mladosti.



Boccaccio zamišlja da su se u crkvi Santa Maria Novella našla trojica mladića i sedmoro djevojaka: Panfilo, Dioneo i Filostrato (sva trojica kao da simboliziraju različite aspekte piščeve osobnosti), Pampinea, Filomena,

Elissa, Neifile, Emilia, Lauretta i Fiammetta. Dogovoriše se da otiđu zajedno na jedno udaljeno imanje gdje će provoditi dane u smijehu, pjesmi, zabavi i gozbi. Da bi im brže prošlo vrijeme, dogovorili su se, da svakodnevno, svaki od njih ispriča jednu novelu.Svakog dana su izabrali kralja ili kraljicu koja će odrediti temu tog dana. Tako u 10 dana je ispričano 100 novela i time, po srednjovjekovnoj poetici, dostignut  je savršeni broj sto.



Boccacciova shvaćanja:

U svjetu kojeg je stvorio Boccaccio, ne nedostaje ljubavi i požrtvovanja,

ali prevladava tjelesna ljubav koja je prikazana s određenom dozom humora u najrazličitijim aspektima. Pisac kritizira lažnu moralnost klera i to jasno navodi “...da dokažem kakvo je i koliko licemjerje redovnika...”,

a veliča inteligenciju ljudi koji se po njemu ne razlikuju po staležu i imovini već po sposobnostima:

“A mi koji se rodismo i rađamo jednaki, samo se po vrlinama razlikujemo.”

Erotika u Boccacciovim pričama:

Ideal slobodne ljubavi koju Boccaccio veliča i opisuje u najrazličitijim situacijama je odraz piščeva života i shvaćanja tog vremena. Boccaccio to jasno navodi u svojim djelima “...su sve miline ovoga svijeta ništavne prema milini koja ženu obuzme u muškarčevu zagrljaju...”.

Ta strast zahvaća pripadnike različitih staleža plemstva, građanstva, seljaštva i klera. Ljubav je po Boccacciu raj premda on možda ne postoji “Ti si Puccia potaknuo na pokajanje pomoću koga smo nas dvoje ušli u raj.”



Osma priča petog dana:

Nastagio degli Onesti, neuspjeli ljubavnik u blizni mjesta Chiassi udaljenog 3 milje od Ravene, je ugledao konjanika obučenog u crno kako goni golu djevojku sa dvoje pasa. Vitez mu objašnjava da je to kazna koju su mu odredili u paklu.On je nekada bio plemić i bio se zaljubio u tu djevojku. Ona mu nije uzvratila ljubav i uživala je u njegovim mukama te se on ubio, nedugo poslje i ona umire. Sada ju on mora goniti toliko godina, koliko je ona bila mjeseci okrutna prema njemu. Građu za tu novelu Boccaccio uzima iz vrlo raširene srednjovjekovne legende, prema kojoj su žena i njezin ljubavnik zbog putenog grijeha kažnjeni strašnim mučenjem u prizoru paklenog lova. Međutim pisac je izokrenuo njezinu pouku, kaznivši ženu zato što je bila odbojna prema čovjeku koji ju je volio. Time joj je dao oblik priča koje će strašiti ljude u 19. i početkom 20. st.



Italija na kraju srednjeg vijeka:

Italija je na kraju srednjeg vijeka bila podijeljena na niz gradova - država.

Vladari tih gradova bijahu sposobni ljudi (prvenstveno condotireri) koji su se uzdigli zahvaljujući svojim sposobnostima. Okolicu tih ljudi su sačinjavali isto tako sposobni ljudi. Tadašnji čovjek nalazi izvor i vjeru u samome sebi, te se sve više okreće od crkve i njezinog učenja i ustaljenih moralnih pravila. Tadašnji čovjek proučava sve aspekte života i ljudskog tijela, i veliča sve ljudsko. U takvom okružju, u kojemu feudalni sustav prepušta mjesto građanstvu, su živjeli veliki pisci koji su širili ideje svoga doba, u koje spada i Boccaccio.