junak naseg doba lektira za skolu Lektirus

MIHAIL JURJEVIČ LJERMONTOV:



Vrsta djela:

Psihološki roman



Mjesto radnje:

Radnja se odvija u malom ribarskom naselju, lječilištu Tamanj.



Vrijeme radnje:

Radnja se vjerojatno odvija u 18. stoljeću.



Struktura djela:

Predgovor i pet pripovijedaka koje su povezane u cijelinu likom Pečorina.



Kratki sadržaj:

Djelo započonje predgovorom, kojim se izriče namjera opisivanja jedne

generacije.



“Junak našeg doba zaista je, poštovana gospodo, portret, ali nije

portret jednog čovjeka, nego predstavlja portrete cijelog našeg naraštaja,

poroke razvijene u punoj mjeri.”



Prvi dio je Bela. Pisac putuje i sretne Maksima Maksimoviča. On počinje

opisivatri Pečorina.



“Zvao se… Grigorij Aleksandrovič Pečorin. Bio je dečko i pol, mogu

vam reć, samo malko čudan. Tako naprimjer, po kiši, studeni, povazdan u

lovu, svi prozebli, umorni, a njemu ništa. A drugi pak opet sjedi u svojoj

sobi, i pirne li vjetrić, veli da se prehladio.”



Pečorin otima Belu, kći nekog Kavkaskog poglavice.

Ona se zaljubljuje u njega, a Pečorin joj otkriva sebe, svoju dosadu,

svoj besmisao. Bela nesretno umire, Pečorin biva premješten.



Drugi dio se zove Maksim Maksimovič. Maksim Maksimovič i Pečorin se

susreću, a Pečorin se ponaša jako hladno, što pogađa Makimoviča.

Započinje Pečorinov dnevnik, u čijem predgovoru autor iznosi zašto je

uopće napisan.

“Čitajući više puta ove zapise, osvjedočio sam se u iskrenost onoga

koji je tako neštedimice iznosio na vidjelo vlastite slabosti i poroke.

Povijest čovjekove duše, pa bila to i najsitnija duša, gotovo da je korisnija

i zanimljivija ood povijesti cijelog naroda, pogotovo kad je povijest duše

plod do kojeg je došao zreo čovjek promatrajući sama sebe, i kad ju je

pisao bez isprazne želje da izazove samilost ili divljenje.”

Treći dio knjige, odnosno prvi dio dnevnika zove se Tamanj, a četvrti

odnosno drugi Kneginjica Meri.



Ovaj dio radnje se odvija u lječilištu. Pojavljuje se Pečorinova stara ljubav

- Vera. Pečorin zavodi kneginjicu Meri i u jednom trenutku otvara joj svoju

 dušu:



“Eto, takva je moja sudbina od malih nogu! Snažno sam osjećao i

dobro i zlo; nitko me nije mazio, svi su me vrijeđali, pa sam postao

zlopamtilo; bio sam mrk, a druga su djeca bila vesela i brbljava; osjećao

sam se vedriji od njih, a smatrali su me manje vrijednim. Postao sam

zavidan… Postao sam moralni bogalj - jedne polovice moje duše nije više

bilo, usahnula je, isparila se, umrla je, odrezao sam je i bacio, a druga je

polovica bila živa i spremna da svakome stoji na usluzi, ali to nitko nije

zapazio jer nitko nije znao da je postojala ona druga polovica.”



Vera je jedina osoba koja Pečorina voli i razumije, ali Pečorin shvaća to

tek u trenutku kad je gubi.



Posljednji dio je Fatalist. U ovom djelu Pečorin razmišlja o svome životu.



Analiza likova:

Pečorin

Suvišan čovjek, zasićen životom i užicima, ne može se smiriti i voljeti,

bježi od svega i od sebe samog, ne preza ni pred čim, ima i trenutaka

iskrenosti, no to ne utječe na njega.



Bela

Kavkaska djevojka, lijepa i strastvena, voli Pečorina i na ništa se ne

obazire, boli ju Pečorinov odnos prema njoj.



Maksim Maksimovič

Stari kapetan, jako voli Pečorina ali je njime ostao razočaran kad ga

Pečorin nije ni pozdravio kako je ovaj želio.



Vera

Jedina Pečorinova ljubav i jedina osoba koja ga iskreno razumije,

shvaća da se protiv srca ne može i da mora živjeti sa nesretnom ljubavi.



Kneginjica Meri

Mlada naivna djevojka iz visokog društva, pomalo umišljena,

ali ju ljubav prema Pečorinu mijenja te ona propada.