kako doslo tako proslo lektira za skolu Lektirus

Pisac August Šenoa

Sadržaj:
Šenoa zapocinje pricu o Martinovom mlinu usporedujuci ga kakav je
nekada bio s onim što je od njega danas ostalo. Mlin se nalazio sat
hodanja udaljen od Zagreba, pokraj nekog potoka izmedu stabala trešnji i
šljiva. Bio je cist i bijel, a njegova su se dva kotaca vrtila danonocno.
A danas stoji napušteni mlin ispucanih zidova, razlupanih vratiju, izgorjela
krova i bez kotaca kojih su odnjeli pastiri da se ugriju. Oko mlina vocke su
posjecene, a vrt izrastao travom i koprivama.

Prije trideset godina na tom je podrucju došao mršavi siromah, zvan
Martin, sa svojom mršavom kobilom i kolima na kojima je bilo pokrivaca,
lonaca, bacvica i slame. Gospoda iz sela dodijelila mu komad zemlje da se
prehrani kako bolje zna. Martin je podigao dašcaru, išcistio potok i
napravio nekakav mlin. Išcupao je korjenje i posadio krumpira. Živio je
jedeci kruh, luk, sir i jaja što su mu davali seljaci kojima bi samljeo žito i
prodavanjem krumpira, povrca i drvenih žlica.

Jedne veceri ispred Martinova mlina pojavio se covjek tražeci da ga primi
unutra kako bi se sklonio od jake bure. Bio je to seljak Kranjc. Vracao se
sa sajma u Zagrebu gdje je prodao cetrdeset svinja. Martin mu dopusti da
ude, popi malo rakije i prenoci. No cim je ovaj utonuo u dubok san, Martin
ga konopcem uguši i uzme sav novac. Zakopao ga je u svojoj kuci i o
njemu se više nije znalo ništa.

Dvije godine Martin nije trošio novac i živio siromašno kao i prije. Nakon
tog vremena poceo je polagano popravljati svoju dašcaru, kupio je nove
kotace, ucvrstio tlo pod potokom, ogradio vrt, kupio kravu i svinju,
prestao prodavati žlice i mreže, te se oblacio cisto. Ljudi su mu se divili
misleci da je sve to zaradio mukotrpnim radom. I dalje je Martin kupio
nešto zemlje i sagradio staju. Kako bi mogao poceti graditi novi, zidani
mlin, Martin je iskopao Kranjceve kosti i bacio ih u Savu. Sagradio Martin
pokraj mlina i malen ducan i krcmu.

Martinu je trebala bilježnikova pomoc protiv seljaka, a tu je dužnost
obavljao bilježnik Ugrinovic:

Citat: (str. 440)
"Ugrinovic zalazio cesto u Martinovu kucu da pije i jede i da se dogovori o
 poslovima. Martin je toga covjeka gledao kao psa svoga pred mlinom, al
 ga je trpio, davao mu badava jela i pica i uzajmljivao mu novaca na
 zadužnice. Martinu je cesto trebalo bilježnikove pomoci, pravedne i
 nepravedne, proti seljakom, a Ugrinovic, covjek rutave duše i maloga
 poštenja, robovao mlinaru u dobru i zlu, al ponajviše u zlu."


Na savjet bilježnika Ugrinovica, Martin se oženi bogatom udovicom koju
su zvali Grgurinkom. Nakon nekoliko godina rodila mu ona sina Janka:

Citat: (str. 443)
"Da, bogati Martin imao je sinka Janka, lijepa mladica. Dok je malen bio,
 hranili ga samo gospodski, i ne daj bože da je tko dirnuo u Janka ili ga
 mucio knjigom ili molitvom. Djecak bijaše svojeglav, dosta tup,
 razmažen. Ljudi po selu nijesu bili od njega sigurni. Svaki cas letio od
 Jankove ruke kamen u ciju glavu i ciji prozor, svaki cas podavio Janko
 ciju kokoš ili ustrijelio iz male puške cijega psa. A kad je tek Janko lupio
 od prokšije batinom majku po glavi ili oca po ledih, ej, kako se roditelji
 smijali vicuc: - Gle, gle! To ce biti junak!"

Kad su došli Njemci na vlast seljaci su postali vlasnici zemlje na kojoj su
živjeli. To je dobro došlo Martinu. Davao je u zajam ljudima žita, vina,
rakije i novaca, ako potpišu kod bilježnika Ugrinovica. Sprijateljio se sa
Njemcima i prijavljivao seljake koji su uzgajali duhan ili palili šljivovicu, te
od njih dobivao novaca i posao na cesti. Seljaci su morali besplatno raditi
na cesti za Martina kako bi mu vratili dugove, a kad ne bi uspijevali vratiti
dug Martin bi im oduzeo posjede.

Prolazile su godine, a Martin je bivao sve bogatiji. No kako su prolazile
godine tako je rastao i Janko i trošio Martinovo bogatstvo. Imao je
vlastitog ucitelja koj ga nije mucio ucenjem, jer ga je i onako Martin dobro
placao. Nakon što su Janka protjerali iz škole, dali su mu da radi u
trgovini. No Janko se rade kartao i sladio lulom duhana. Putovao je od
grada do grada sa mladom djevojkom koju je upoznao:

Citat: (str. 444)
"Ona se toli slatko smijala, ah, toli slatko, a Janko je trošio silno, ah, toli
 silno, a Martin je placao toli debelo, ah toli debelo, da mu je znoj išao na
 celo."

Martin je polagano potrošio sav novac te se morao zadužiti kako bi platio
Jankove dugove. Zbog silnih je dugova sud prijetio da ce prodati Martinov
mlin. Kad je i taj dan došao, Martin se smijao. No vidjevši da je to
ozbiljno, Martin je zapalio krov mlina, viknuo da je za to kriv Kranjec i
bacio se kroz prozor.

Mlin je izgorio, a zemljište je prodano sinovima onih seljaka od kojih je
Martin krao. Sljedeceg jutra ispred mlina našli su seljaci odrpana i bosa,
mrtva covjeka. Bio je to Janko, ubila ga rakija:

Citat: (str. 445)
"Tako stajaše mlin pust, prazan. Zato ljudi govorili o covjeku nesretnu:
 - E, baš kao Martinov mlin! - Kako došlo tako prošlo!"



Bilješke o piscu:
August Šenoa je roden 1838. godine u Zagrebu. S ocem, njemackim
kraljevskim slasticarom, nije se slagao, a majka, slovacka Madarica, mu je
umrla kad je imao osam godina. Pucku je školu završio u Zagrebu, jedan
razred gimnazije u Pecuhu, a ostalih sedam u Zagrebu. Studirao je u
Zagrebu, Becu i Pragu. Iako je uvijek bio medu najboljim ucenicima nije
završio studije. August Šenoa je prvi u obitelji poceo pisati hrvatski svoje
prezime Schönoa.

Pisao je lirske i epske pjesme, pripovijetke, povjestice, novele, romane,
kritike i feljtone (Zagrebulje). Teme svojih djela uzimao je najcešce iz
hrvatske prošlosti, ali i iz suvremenih društvenih zbivanja. Više djela
posvetio je Zagrebu, u kojemu je roden i gdje je živio do smrti. Šenoa je
prvi hrvatski pisac koji je književnu pozornost usmjerio na društvene
slojeve - feudalce, gradane, seljake. Zahvaljujuci zanimljivosti tema,
privlacnosti sadržaja i likova te živom pripovjedackom jeziku, doslovce je
stvorio i odgojio hrvatsku citateljsku publiku.

Oženio se Slavom Ištvanic i imao sina Milana. Kako bi se riješio
siromaštva i osigurao dobar život svojoj obitelji, radio je razne poslove.
Bio je umjetnicki ravnatelj kazališta, dramaturg, veliki gradski bilježnik,
gradski senator, državni cinovnik i radio kao uredivac casopisa "Vijenca".

Kad je nakon potresa u Zagrebu 1881. godine pomagao ljudima na ulici
dobio je upalu pluca od cega je i umro.

Njegova djela:
a) Romani: "Zlatarevo zlato" (1871. g.), "Cuvaj se senjske ruke"
                 (1876. g.), "Seljacka buna" (1878. g.), "Diogenes" (1878. g.)
                  i "Kletva" (1882. g.)
b) Pripovijesti: "Prijan Lovro" (1873. g.), "Prosjak Luka"  (1879. g.),
                      "Barun Ivica", "Branka", "Karanfil s pjesnikova groba",
                      "Mladi gospodin", "Turopoljski top", "Kako došlo, tako
                       prošlo" (1876. g.)...
c) Povjestice: "Smrt Petra Svacica", "Propast Venecije", "Fratarska
                      oporuka", "Kugina kuca", "Kameni svatovi", "Grobovi
                      Hrvata"...
d) Kritika i esejistika: "Naša književnost" i "Zašto pišemo"




Šenoino doba:
Razdoblje hrvatske književnosti od 1849. g., kada završava ilirizam, do
Šenoine smrti 1881. g. naziva se protorealizam ili Šenoino doba. Od kraja
ilirizma pocela je ponovna germanizacija, te se ponovno postavlja pitanje
nacionalne opstojnosti. Uveden je Bachov apsolutizam (1850. g.) kojim
Hrvatska gubi sva ustavna prava koja je do tada imala. Ukidaju se
feudalno-kmetski odnosi cime plemici ostaju bez posjeda, a oslobodeni
seljaci su potpuno osiromašeni.

1860. g. objavljena je Listopadska diploma koja vraca u Hrvatsku
parlamentarni život i nacionalno-politicku aktivnost.     U Hrvatskoj pocinju
djelovati politicke stranke. Narodnu stranku osnivaju nekadašnji ilirci
Strossmayer, Mažuranic, Kukuljevic, Racki i dr. Stranka prava traži
teritorjalnu cjelovitost i potpuni suverenitet Hrvatske. Njen je voda Ante
Starcevic, koji zastupa radikalno hrvatstvo, suprostavlja se ilirstvu,
jugoslavenstvu i srpstvu.

Godina 1868. sklopljena je Ugarsko-hrvatska nagodba, prema kojoj
kraljevine Ugarska, Erdelj, Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, cine istu
državu. Nagodba iz 1868. priznaje narod Hrvatske i Slavonije kao poseban
politicki narod, a Dalmacija i Istra pripale su austrijskom dijelu monarhije.

U Dalmaciji se vodi borba protiv talijanskih autonomaša i hrvatskih
domoljuba, a u Istri zapocinje nacionalni preporod što ga predvodi biskup
Juraj Dobrila, koji okuplja hrvatske svecenike koji šire hrvatsku nacionalnu
svijest.

U kulturnom životu posebnu je ulogu imao Ðakovacki biskup Josip Juraj
Strossmayer. Na njegov poticaj osniva se Hrvatska Akademija Znanosti i
Umjetnosti, Leksikografski savez, Sveucilište i Kazalište.

Što se tice književnog života, Hrvatska je ostala bez književnog casopisa.
Tek 1852. Mirko Bogovic, pripovjedac, pjesnik i dramaticar, pokrece
casopis Neven.

U tom razdoblju Ilirci se povlace iz književnog života, a novi književni
naraštaj objavljuje u Nevenu. Osim Augusta Šenoe isticu se i: Mirko
Bogovic, Janko Jurkovic, Luka Botic, Adolf Veber Tkalcevic, Josip Eugen
Tomic, Ante Starcevic i Franjo Markovic. A za razvoj dramske književnosti
i hrvatskog kazališta zaslužni su Dimitrij Demetrev i Josip Freudenreich.