DINKO ŠIMUNOVIĆ:
Bilješke o piscu:
Dinko
Šimunović rođen je 1. rujna 1873. godine
u Kninu, u Dalmaciji.
Svoje
djetinjstvo je proveo u selu Koljanima, kraj rijeke Cetine, nedaleko
od Vrlike,
a zatim u selu Kijevu ispod Dinare. Završio je učiteljsku školu,
gdje je kao
učitelj službovao po selima, a kasnije je premješten u Split i
imenovan
nastavnikom u Obrtnoj školi. Patrijarhalna sredina je ostavila
duboke
dojmove na budućeg pisca. Kada je umirovljen preselio se s
porodicom u
Zagreb, gdje je umro 3. kolovoza 1933. godine.Svoj prvi
književni
sastav, crticu Mjesec dana na vojničkim vježbama, objavio je u
zagrebačkom
kalendaru Bog i Hrvati. Pripovjedač (novelist), romanopisac,
pisac
autobiografske proze, svoj prvi književni prilog, s kojim je svratio
pažnju
književnog svijeta je nedovršena pripovijetka Mrkodol koju je
objavio u
zadarskom Lovoru. Predstavio se kao darovit pripovjedač,
«pjesnik
hrvatske energije» koji spaja «duh moderne realistične
pripovijetke
s duhom naše narodne pjesme i tradicije» Objavio je desetak
knjiga
(pripovijetke, romane, autobiografije), a okušao se i kao dramski
pisac
objavivši liliputansku komediju Romilda i Stojan, aktovku Čudo i
dramu u tri
čina Momak-djevojka. On u svojim djelima opisuje život
Dalmatinske
Zagore. Zanimljiv je roman Porodica Vinčić. Poznati su
njegovi
romani Tuđinac, Mrkodol, Alkar, Muljika, Duga, Duga, Mladi dani.
Pripovijetke
sa Krke i Cetine, Kukavica, O starom slijepom kaluđeru.
Napisao je
još mnoge prikaze, ocjene i eseje.
Mjesto radnje:
Manastir
Draga i okolna sela
Vrijeme radnje:
Oko 1905.
godine
Tema:
Opis ljudi
i kraja u kojem žive, te izdvojen lik Muljike i razvoj priče o
njezinoj
sudbini.
Književna vrsta:
Jedna od
najlirskijih hrvatskih pripovijedaka
Problematika koja se obrađuje u
djelu:
-Opis
prilika i života ljudi u seoskoj sredini koji se oblikuju u
neposrednom odnosu prema tradicionalnim
društvenim zbivanjima
- Oslikavaju se raznolike pojave na selu.
Odnos sela i grada, tuđinstvo i
neukorijenjenost.
-Položaj
žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo, tradicija
- Jasno portretiranje pojedinih likova
- Lirski opis krajolika sa idiličnim
pastoralnim prizorom
- Uloga dijaloga Ilije i Boje sa govornom
karakterizacijom likova
-Senzualnost
namanastirčana
- Lirska poanta opisivanja groba mlade Boje
Struktura djela:
Novela je
naslovljena prema nadimku glavne junakinje Boje koju su
nazvali
Muljikom, koja se razlikovala od ostalih djevojaka, bila je nježna i
boležljiva.
Prikaz raznolikih pojava u seoskom životu, odnos sela i grada,
položaj
žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo i tradicija. Lirski
idilični
prizori u kojima progovara tjelesnost i zdravlje. Izmjenjuju se sjetni
i radosni
tonovi (baladični i ditirampski).
Inspiracija iz sličnog djela:
U svojim
djelima je uspio je iskazati jedan svoj lični odnos prema
dramskom.
Promatranje i objektivno opisivanje događaja u prirodi koji
svoje
osjećaje prenosi u krilo prirode i u predmete što ih opisuje.
Promatranje
ljudske duše i objektivno opisivanje događaja u prirodi i
ljudskih
osjećaja. On se može predočiti pomoću paralele s Krležom i
njegovim
shvaćanjem dramskog stvaralaštva. Opisivanje prirode kao što
je to radio
Turgenjev. Uvjeravamo se da sve njegove priče, bez obzira na
različite
fabule, imaju nešto čvrsto i zajedničko: sličnost pasivnih,
nedovoljno
snažnih u odnosu prema životu karaktera glavnih junaka, što
obično
rezultira tragičnom poantom, pobjedom surovosti prirode ili života
nad tim
povučenim, slabim, neotpornim ljudskim jedinkama.
Sadržaj:
U cijeloj
krajini znalo se za namastirčane, koji su pripadali manastiru
Dragi, no
seljani ga nisu zvali manastir, nego namastir, a sebe
namastirčani.
U ovoj drazi, osim kaluđera nalazilo se i pedeset stanovnika
koji su za
sebe govorili: «Mi namastirčani!» Još su tu bile i dvije Crkve,
stara,
malena, crna bez zvonika i nova bijela, velika sa zvonikom. Blizu
samih
temelja manastira izlazi potok Sitnica, a malo dalje se nalazi
omanje
jezero, za koje namanastirčani kažu da nema dna. Sjena i vlaga!
Vrbe se
saginju nad vodu, kao da piju. Manastir i sve ostale kuće od
temelja pa
do polovine, umotani su u mahovinu. No, zdravlje je u toj drazi
začudo
cvjetalo, sve sama okrugla, puna i crvena lica. Prsa široka, mišice
debele, a
noge krive ali čvrste. Njihove djevojke udavale su se kada im je
bilo oko 14
– 15 godina, a nije bilo rijetko da su se udomile i mlađe.
Sa 18godina
smatrale su se već usidjelicama ili kako bi se u drazi reklo:
«posjela
cura, brate, pa što da ti drugo kažem. » No nevjeste sa 30
godina su
puke starice, ali ne smeta, samo da mogu raditi. Liječnika ovdje
nije bilo.
Namanastirčanin Musa liječio je rane kojih je ovdje bilo dosta od
kolaca i
noža, a za druge bolesti, ovdje se nije znalo. Musa se nije jedino
razumio u
bolest što ju je imala mlinareva kći Boja od 14 godina. Nije bila
ni crvena
ni jedra kao druge, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali
bistro, pa
možda i nije bolesna. Vitka je i bijela, krupnih očiju, no
namanastirčani
kažu da je suha i žuta. U drugih se oči ne vide od mesa,
crvene su
kao kukurijek, potuku se za uže ili sjekiru, a ona nije takova.
Bit će da
je bolesna. I zato su je nazvali Muljika jer je bijela kao muljika
(mekani
bijeli kamen). U gradu bi rekli kao mramor, a namanastirčani:
muljika, pa
muljika!» Govorilo se, da je i njezina majka takva.
U manastiru
u Drazi bio je kaluđer, te su uoči njegove smrti došla njegova
majka i
sestra. Kada je umro, majka nije htjela otići, da ne bude daleko
od njegova
groba u kojem je i ona ubrzo našla mjesta. Kćerka je ostala
kod
mlinara, pa kako je bila sirota, kaluđeri je dadu za mlinareva sina
Jovišu, a
njezina kći je bila ta Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni
sestre, pa
je uvijek pred ocem bila kriva. Otac Joviša u početku ju je volio,
a kasnije
tukao, pogotovo kada bi se napio u krčmi niže mlina: «Valaj
nećeš» -
rekao bi u sebi budućem zetu – «valjati se po mojoj muci. Sada
ću ja malo
živjeti, ta dosta sam se namučio!» I tada bi otišao u krčmu da
troši muku.
Krčmar je
imao tri kćeri koje je udomio i dva sina oženio, a sin
Ilija mu se
sada vratio iz vojske. Kada se naspava i napije vode iz Sitnice,
jer ništa
nije radio, izvadi ogledalo i češalj i nekakvu mast kojom namaže
brkove i
kosu, pa krene u šumu u šetnju.Na jednoj od tih samotnih šetnji
ugleda Boju
kako čuva stado ovaca. Nosio je Ilija ili kako je on sam sebe
nazvao
Elias Kurtović svoje vojničko odijelo, tijesne bijele hlače, modru
bluzu s
crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama.
Lice mi je
bilo okruglo i crveno, kao što je u namanastirčana uvijek bivalo.
Kada je
ugledao Boju, koja je sjedila na obali Sitnice tako lijepa u bijeloj
košulji,
lijepe smeđe valovite kose i prelijepih tamnih očiju, Ilija se odmah
u nju
zaljubi: «ajn faine frajla! Du bist di rose kenigin!» sve kićene
rečenice
što ih je kao vojnik rasipao drugim djevojkama izčezoše, pa samo
duboko
uzdahne. Kada je Boja otišla sa svojim stadom, Iliji ostade livadica
pusta i
tužna.
Došla jesen
i momci se žene. Ilijica hoće Boju, ali otac Petraš i majka
Marta ne
žele Muljiku za snaju. «Neće Muljika za našega Ilijicu» - vele oni
- «dok smo
mi živi! Imamo mi za njega drugu curu, a onaj zelembać, ona
Muljika…
napunili cikom i vikom cijelu Dragu» Muljika plače, a ćaća je
tješi:
«Sad, kada su mi sve uzeli, moraju i tebe da uzmu, nijesam ja sve u
njega
potrošio, on je sam činio račune kako je htio!»
I kada je
stari Petraš ipak došao u mlin da se dogovore za prošnju i pir,
ciknula je
ona: «Ne daj ti mene čača mili!» Zaredali se svatovi, grmjele
kubure a
jeka tutnjila dragom. Pilo se vino, prolijevalo, pjevalo, pa se i
promuklo,
tutnjila je Draga, ali se i stišala. Samo je Sitnica nabujala i
šumila sve
jače, a mećava stala zavijati kroz Dragu.
Mete, mete
snijeg, a Draga od tutnjave zvona i pjesama opet oživjela jer
je došao
Božić. U Petraševoj krčmi po danu vike i igre, a navečer tišina,
samo
Ilijica pognute glave korača u krčmi. Muljica već mjesec dana leži,
ne tuži se
da ju nešto boli, iz postelje ne može, već samo gucne koji put
vodu s
vrelašca. Zvali su Musu, ali on ne zna što je Muljici. Svima je već
dodijala,
samo Ilijica katkada kradom zaplače. Petraš veli: «Neće ti tvoja
lasica
umrijeti, ne boj se, samo će ti tako ležati, dok ne ostariš, a raditi
neće
ništa!» No nije pogodio!
Nakon dva
dana u tamnoj sobi iza krčme osvanula je Boja bijela i hladna
kao latice
zelenkade. Sutradan su namanastirčani odnijeli Boju u grob iza
stare crkve
koji su joj u smrznutoj zemlji iskopali. Istom što je grob mlade
Boje bio
zasut, stadoše ga tiho posipati i pahuljice snijega.
Analiza likova:
Boja
Mlinareva
kći, ima 14godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge cure,
ne leži
nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro. Vitka je i bijela, krupnih
očiju, no
namanastirčani kažu da je suha i žuta, možda zato i bolesna.
I zato su
je prozvali Muljika, jer je bijela kao muljika (mekani bijeli
kamen). U
gradu bi rekli kao mramor. Govorilo se, da je i njezina majka
bila takva.
Joviša
Mlinarev
sin, a njegova kći je bila ta Muljika. Kako Muljika nije imala ni
brata ni
sestre, pa je uvijek pred ocem bila kriva. Otac Joviša u početku ju
je volio, a
kasnije tukao, pogotovo kada bi se napio u krčmi niže mlina.
Ilija
Krčmarev
sin koji se vratio iz vojske. Ništa nije radio, izvadio bi ogledalo i
češalj i
nekakvu mast kojom je mazao brkove i kosu, pa šetao u šumi.
Nosio je
Ilija ili kako je on sam sebe nazvao Elias Kurtović svoje vojničko
odijelo,
tijesne bijele hlače, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi
crvenu kapu
s dugim crnim resama. Lice mi je bilo okruglo i crveno,
kaošto je u
namanastirčana uvijek bivalo.
Nema komentara:
Objavi komentar