UROTA ZRINSKO-FRANKOPANSKA EUGEN KUMIČIĆ Lektira za skolu Lektirus

EUGEN KUMIČIĆ:
UROTA ZRINSKO-FRANKOPANSKA



Bilješke o piscu:

Eugen Kumičić (1850. - 1904.). Kumičić je u svoje doba uz Augusta

Šenou bio najčitaniji hrvatski književnik. Pisao je u doba realizma.

Rodio se u Istri, gradiću Brseču. Pohađao je gimnaziju u Rijeci,

a zatim studirao povijest i zemljopis u Beču. Kraće vrijeme radio je

kao profesor, a veći dio života proveo je kao profesionalni književnik.

U 29. godini napisao je pripovijetku «Slučaj», a nakon toga napisao je

brojna djela, uglavnom pripovijetke i romane.



Njegov književni rad možemo podijeliti u tri skupine:

1. Djela iz istarskih sela i obala:

        – «Jelkin bosiljak», «Začuđeni svatovi», «Primorci», «Sirota»,

           «Teodora».

2. Djela društveno političke tematike

        – «Olga i Lina», «Pobijeljeni grobovi», «Gospođa Sabina»,

           «Saveznice».

3. Djela povijesne tematike

        – «Urota Zrinsko-Frankopanska», «Kraljica Lepa».



Uz ova prozna djela napisao je i tri drame «Sestre», «Obiteljska tajna»,

«Petar Zrinski», te autobiografsku pripovijest «Pod puškom».



U njegovom književnom radu uočljiva je zaokupljenost hrvatskom

poviješću. Bio je pristalica Starčevićeve stranke prava i veliki domoljub.



Bilješke o djelu:

U ovom romanu opširno je opisan poznati povijesni događaj iz hrvatske

povijesti. Pisac roman posvećuje «ocu domovine» Anti Starčeviću.

Roman je vrlo opširan u prikazivanju povijesnih događaja i dokumenata,

mjesta radnje, mnogobrojnih likova. Uz realne opise događaja, pisac daje

romantične i emotivne opise obiteljskog života, ljubavi i domoljubnih

osjećaja.



Petrova božićna zdravica:

«Ovu čašu dižem u vaše dobro zdravlje i želim iz dubine svoga srca da

  nam dogodine sveti Božić osvane u slobodnoj domovini. Sve naše misli

  bit će samo utoliko naše, da ih posvetimo službi domovine kojoj ćemo

  žrtvovati, ustreba li, naše tijelo tako lako kao da nam je tuđe.»



Ovakve riječi i misli o domoljublju i željama za dobrobit svom narodu

nalazimo u cijelom romanu.



Roman je vrlo dinamičan i napet, pun dramatičnih situacija i opširne

radnje koja prati vremenski tijek, s puno detaljnih opisa.



Cilj bečkog dvora bio je mudrom igrom ukloniti poznatu i moćnu

obitelj Zrinskih i Frankopana, i tako jako oslabiti hrvatsko plemstvo.

Roman počinje stihovima



Katarine Zrinske:

«Nij za drugo na vom svitu

  Čovik stvoren od ruk Boga,

  Kad mu dušu plemenitu

  Da srid raja zemaljskoga;

  Neg da ovde tako hodi,

  Tako živi i putuje,

  Da se v smrti prav nahodi,

  I da v nebu gospoduje.»



Petra Zrinskog:

«Ako se pak ufaš, Bane, v pomož nimšku,

  Da od nje primaš tvoju sriću zrinjsku,

  Viruj Nimcu, da znaš, kako suncu zimsku:

  Od njega moć imaš kad primeš smrt tminsku.»



Frana Krste Frankopana:

«Naivk od živi ki zgine pošteno».



Ovi stihovi su glavni moto djela i najava svih tragičnih zbivanja.



Pisac detaljno i s puno emocija opisuje grad Ozalj, utvrdu Zrinskih,

u kojem žive Petar sa ženom Katarinom i djecom Zorom, Jelenom

i Ivanom. Prikazuje život obitelji koja brine o dobrobiti svog naroda,

koja žali nad lošim vijestima o upadima turskih četa ili njemačkih

vojnika koji provode teror i nasilje.



Cijelo vrijeme pratimo povijesna zbivanja, ali i ljubav između Petra

i Katarine, kao i ljubav između njihove kćeri Jelene i mladog plemića

Rakoczyja. Pisac nas detaljno upoznaje i sa cijelim rodom Zrinskih,

njihovom poviješću.



Isto tako opisuje i grad Bakar u kojem su živjeli Frankopani, te nas

upoznaje s Franom Krstom Frankopanom, i sa povijesti njegove obitelji.



Prikazne povijesne prilike toga doba bile su vrlo teške. Turci su sve češće

upadali u Hrvatsku. Pomoć koju su tražili od Beča i Mlečana, iako je bila

obećavana, nikad nisu dobili, a Hrvatska se nije mogla obraniti sama.

Knezovi Zrinski i Frankopani prijetli su da će tražiti drugog kralja ako od

Beča ne dobiju pomoć. Priče o sklapanju saveza s nekim drugim došle su i

do Beča, pa je 1668. g. kralju Petru Zrinskom dao naslov bana, ali ga

nikada nije podržavao i nije mu dopuštao da brani hrvatski teritorij.

Kralj je imenovao i Frana Krstu Frankopana senjskim kapetanom,

ali ništa se nije promijenilo i njih dvojica su se i dalje borili zajedno.

Kada je Petar otišao u Beč tražiti pravo na obranu proglasili su ga

buntovnikom, ali on je tražio:



«Navaliti na turke što prije, da bude sva zemlja pod banom, da se

  uspostavi naš ustav, potpuna banska čast; da bude nad banom samo

  kralj; da svaki hrvat može postati u svojoj otadžbini kapetan, pukovnik,

  general.»



Da bi dokazao da turci žele hrvatsku zemlju poslao je pregovarače

u Carigrad. Hrvati su pomislili da je taj čin čin izdaje i da Zrinski želi

sklopiti savez s turcima. U Beču ga kralj proglašava izdajnikom pa

Zrinski i Frankopan odlaze u Beč. No taj put je završetak njihovih života.

U bečkom Novom Mjestu bili su pogubljeni, a njihove obitelji raseljene,

osiromašene. Petrovu ženu Katarinu smatrali su također izdajnicom,

pa je morala pobjeći sa kćeri Zorom izvan Hrvatske.



Svi likovi iz ovih obitelji završavaju tragično. Kćer Zora

premještena je u samostan Celovec i tamo je ostala do kraja života.

Udovica Frankopana postala je opatica u Rimu. Karatina je umrla 1673. g.

Jelena Zrinska umrla je 1703. g. u Ugarskoj, vrlo slavna za života, a sin

Ivan Zrinski umro je u tamnici poremećenog uma, i tako je nestala cijela

obitelj. Ivanovom smrću završava i ovaj roman.



Posebno potresno opisana je Katarinina smrt:

«Ivan je klečao uz postelju i plakao, ne dižući drhtavih usnica s mrzle

  desnice svoje predobre majke. Njezine usnice složile su se u blažen

  osmijeh jer je sada vidjela, u dalekoj budućnosti, uskrsnuće naroda

  za koji je onoliko pretrpjela. Kroz duge trepavice crnjele su se zjenice,

  na rubu malko pozlaćene, kao utješljiv pozdrav koji prodire kroz stoljeća

  da osokoli potištena pokoljenja…»