Kabanica Lektira za skolu

Pisac:NIKOLAJ VASILJEVIC GOGOLJ
Sadržaj:
U jednom odjeljenju služio je jedan cinovnik. Za tog covjeka ne bi se baš
moglo reci da je dopadljiv, bio je onizak, malko ridokos, s borama s obje
strane obraza. Zvao se Akakije Akakijevic i bio je pomalo cudan. Bio je
pisar i bio je vjerojatno jedini u tom odjeljenju koji je radio svoj posao s
ljubavlju i poštovanjem. Drugi cinovnici ga uopce nisu poštovali, pa cak ga
nisu ni pozdravljali, a kad bi mu nosili nešto da prepiše to bi bilo veoma
neljudski i bez molbe. Vecina cinovnika ga je ismijavala izgovarajuci šale
na njegov racun. No usprkos tome on se nije dao pokolebati i radio je
dalje svoj posao s dušom i poštovanjem. Veoma se razlikovao od drugih
cinovnika. Dok su drugi navecer izlazili na ulice kako bi porazgovarali s
prijateljima i malo se zabavili, on je sjedio u toplini svoga doma i
prepisivao neki spis ili tekst tek tako za svoju dušu. Može se reci da je u
svakom napisanom slovu uživao. Bio je toliko uživljen u pisanje da je u
svemu što je gledao vidio svoje jasne, ujednacenim rukopisom ispisane
redove. Stoga nije obracao pogled na svoju staru kabanicu koja je cesto
bila meta izrugivanja drugih cinovnika. No kad se pojavila oštra sjeverna
studen, Akakije Akakijevic je osjetio kako ga studen narocito jako pali po
ledima i ramenima, bez obzira što je pokušavao što prije proci razdaljinu
od svog doma do radnog mjesta. Kada više nije mogao izdržati hladnocu
uputio se njemu dobro znanom krojacu Petrovicu misleci da ce mu on
uspjeti zakrpati kabanicu. Petrovic je bio covjek bez jednog oka, a vrlo
cesto je volio popiti koju cašicu. Dok je bio trijezan znao je uspješno
popraviti cinovnicku uniformu. Došavši kod Petrovica Akakije Akakijevic
mu je pokazao svoju kabanicu rekavši da to nije meki veliki problem te da
samo treba staviti nekoliko zakrpa na ramena i leda. No Petrovic ga je
odbio rekavši mu da se kabanica nemože pokrpati jer se podstava
raspada. Tako je Akakije Akakijevic sav uznemiran otišao kuci misleci da
je Petrovic danas trijezan. Pomislio je kako ce donijeti kabanicu Petrovicu
u nedjelju ujutro kad ce Petrovic biti mamuran od subotnjeg provoda.
Tako je i bilo, donio je kabanicu a mamurni Petrovic pogledavši ju odmah
se razbistrio i rekao još jednom kako se to nemože popraviti i kako treba
sašiti sasvim novu kabanicu. Tada je Akakijevicu bilo jasno da stvarno
mora naruciti novu kabanicu. No, mucio ga je jedan problem a to je bio
novac. Tako je silno odlucio da ce od tada malo skromnije živjeti, da nece
piti caj uvecer, da ce odjecu što manje nositi pralji na pranje kako bi
uštedio novac. Kroz par mjeseci skupio je novac i pošao s Petrovicem u
trgovine kako bi kupio tkaninu. Petrovic mu je uskoro napravio novu
kabanicu i Akakijevic je uskoro došao na radno mjesto u sasvim novoj
kabanici. Bio je jako ponosan na sebe i to iz dva razloga - više mu nije bilo hladno a i kabanica je izgledala vrlo lijepo. Naravno, drugi cinovnici su
odmah uocili novu kabanicu i rekli Akakijevicu da bi u povodu kupnje nove
kabanice trebao održati proslavu. Tada se Akakijevic našao u neugodnoj
situaciji ali se našao jedan cinovnik koji je rekao da ce organizirati
proslavu umjesto njega. Te veceri Akakijevic se uputio ka cinovniku kod
kojeg ce se održati proslava. Hodajuci ulicama prada bio je ponosan što
može tako uredno sreden prošetati i grad mu se tog trenutka cinio puno
ljepši nego prije.
Došavši na proslavu sjeo je kraj stola kartaša ali buduci da je vec došlo vrijeme kad je on obicno išao u krevet, potajno se iskrao i otišao kuci. Na putu do kuce prolazeci kroz sve tamnije i mracnije ulicice odjednom je osjetio kako su ga ulovila dvojica ljudi, udarili ga nogom i oteli mu kabanicu. Akakijevic se onesvijestio a kad je nakon nekoliko minuta došao k sebi više nije bilo nikoga, a ni njegove nove kabanice. Bio je sav rastrešen te je drugi dan potražio pomoc policijskog nadzornika.
Buduci da to nije pomoglo potražio je pomoc važne osobe. Važna osoba je
baš u to vrijeme imala sastanak s prijateljem iz djetinstva ali ga je ipak
nakon nekog vremena primila u svoj ured. Buduci da važna osoba nije
htjela pomoci Akakijevicu on se pokupio i otišao. Na povratku kuci puhao
je jak vjetar tako da se Akakije Akakijevic razbolio. Bio je toliko bolestan
da je lijecnik upozorio njegovu gazdaricu kako je najbolje da odmah kupi
lijes jer ce Akakijevic uskoro umrijeti. Tako je i bilo. Akakijevica pokopaše
ali se nakon nekog vremena proculo po gradu kako u kasne nocne sate
kod Kaljinkina mosta pojavljuje neki mrtvac u liku cinovnika koji skida i
otima kabanice prolaznicima. Tako je jedne veceri kad je važna osoba išla
u posjet kocijom Karolini Ivanovnoj ostala bez kabanice. Naime, mrtvac s
likom cinovnika se na taj nacin osvetio za ono što mu nije želio pomoci
oko pronalaženja ukradene kabanice. Od tada više nitko nije ni vidio ni
cuo za mrtvaca s likom cinovnika. Ocigledno mu je generalova kabanica
sasvim odgovarala.



Bilješke o piscu:
Nikolaj Vasiljevic Gogolj je ruski književnik. Roden je 1809. u Sorocincima,
Poltavska gubernija, a umro je 21. 2. 1852. godine u Moskvi. Godine
1829. seli se u Petrograd. Odgojitelj po velikaškim kucama, niži cinovnik,
jedno vrijeme predavac povijesti na Petrogradskom univerzitetu. 1836.
godine izvodi se prva predstava Gogoljeve komedije - Revizor. Od 1836.
do 1849. boravi u Italiji, Njemackoj, Francuskoj. Godine 1842. izlazi prvi
dio romana Mrtve duše. Približavanje slavjanofilima, nevjerica u vlastitu
darovitost, osjecanje krivice i religiozno-misticno raspoloženje obilježavaju
daljni Gogoljev život. On hodocasti u Jeruzalem, odrice se ranijeg rada,
spaljuje drugi dio Mrtvih duša, brani crkvu i samodržavlje u knjizi
Odabrana mjesta iz prepiske o prijateljima (1847.). Pismo Bjelinskoga i
negodovanje napredne javnosti navode ga da objasni svoj stav, da objavi
tzv. autorsku ispovjed. Puslijednje godine provodi u Moskvi. Pisac idilicna
pejzaža, seoskih obicaja, praznovjerja i dr. Gogolj je vješto povezivao
zbilju s predajom, zgode stvarnog života prožimao "strašnim pricama",
smiješno miješao sa žalosnim, realno s fantasticnim. Gogoljeva je Ukrajina
vedra, raskalašena, prostodušna, sva u šarenilu, pjesmi i plesu; ljudi su
dobrocudni, a Dnjepru nema rijeke "ravne na svijetu". U prvim
pripovijestima iz ukrajinskog života "Veceri na majuru kraj Dikanjke"
dolazi do izražaja folklor, vedro i romanticno raspoloženje, u drugoj je
knjizi Mirogod dao sliku starinskog junaštva (Taras Buljba), progovorio je
o strogim obicajima, surovom poimanju casti, pisanim i nepisanim
zakonima Zaporožaca. U pripovijestima "Starinski posjednici" i "Pripovijest
o tome kako su se posvadili Ivan Ivanovic i Ivan Nikiforovic" Gogolj
pokazuje svu prazninu vlasteoskog života, sitne interese, tmuran, štur i
bezbojan svijet u kojem se ništa ne dogada. U Petrogradskim
pripovijestima, Gogolj govori o bijedi cinovnicke egzistencije. U najjacoj
pripovijesti ovog ciklusa Kabanica on u liku sitna covjeka Bašmackina žali
sve uvrijedene i nepriznate. U Revizoru razgolicuje pokvarenost
cinovništva, šiba lakomisleni provincijski mentalitet, osvjetljuje ruske
prilike onoga vremena. Gogolj osjeca potrebu "da skupi na gomilu sve ono
što ne valja u Rusiji". Stoga stvara sveobuhvatno djelo, koje ce utrti put iz
"pakla" pokvarenosti i egoizma, preko "cistilišta" i moralnog preobražaja,
u "raj" idealne sutrašnjice. U djelu Mrtve duše Gogoljev junak Cicikov
putuje Rusijom, otkupljuje "mrtve duše", snuje o posjednickim
ugodnostima i uvjeren je da nema stvari koju ne bi mogao dobiti za
novac. Kritican duh koji vidi mnoge slabosti svojih suvremenika i ruga im
se tako da smijehom ne prikriva tugu (gogoljevski humor), Gogolj je
stvorio likove koji su u ruskom društvu postali obrasci za lijenost, glupost,
sebicnost, lakoumnost i korupciju (Manilov, Sobakevic, korobocka, Cickov,
Bopcinski i Dopcinski, Hljestakov i dr.)


Analiza likova:
Akakije Akakijevic
Nije baš bio dopadljiv, bio je onizak, malo ridokos i pjegav po licu, imao je
bore s obje strane obraza. Bio je vrlo privržen poslu i svaki svoj spis ili
tekst koji je prepisivao je prepisivao s ljubavlju i poštovanjem. Uživao je u
svakom napisanom retku ili slovu. Vrlo je hladnokrvan i ravnodušan
upravo radi toga što se ne obazire na izrugivanja drugih cinovnika. Ima
jak karakter i kad nešto naumi to ce i uciniti pod bilo koju cijenu. Takav je
slucaj sa skupljanjem novca za novu kabanicu, odricanja od vecernjeg
caja, cuvanja odjece kako bi što duže potrajala. Vrlo je štedljiv, pomalo
lukav, vesele ga vrlo male sitnice.

Petrovic
Petrovic je stari krojac bez jednog oka, pjegav po licu, voli popiti koju
cašicu, vrlo sposoban i vješt jer uspijeva uspješno popraviti cinovnicku
uniformu. U nekim situacijama je okrutan zato jer voli natuci cijenu svoga
rada toliko koliko sam ne vrijedi, a u nekim situacijama pošten zato jer je
Akakijevicu sašio kabanicu za vrlo nisku cijenu shvacajuci u kakvoj je
on situaciji. Tvrdoglav je jer ga cak ni u situaciji kad je mamuran nije
moguce odgovoriti od njegove namjere ili odluke.

Važna osoba (general)
On je u duši dobar covjek, lijepo se odnosi prema drugima, ljubazan je
prema njima, samo što ga je generalski cin sasvim pomeo. Nakon što je
dobio generalski cin on se nekako sapeo, iskliznuo s uobicajenog
kolosijeka i uopce nije znao kako se ponaša. Ako bi bio u društvu s
ljudima ravnima sebi, on bi još i bio covjek na svome mjestu, covjek
sasvim valjan, ali u pogledu nikako glup covjek. Ali cim bi se zatekao
medu ljudima koji su makar za jedan cin niži od njega bivao bi sasvim
drukciji. Šutio je i takvo njegovo stanje izazivalo bi sažaljenje, tim prije
što je on i sam osjecao da bi to vrijeme mogao ispuniti necim mnogo
ljepšim. U njegovim se ocima ponekad opažala silna želja da se ukljuci u
neki zanimljiv razgovor i da pride nekoj manjoj grupi ljudi, ali ga je uvijek
zaustavljala misao da to ne bi bilo malo previše s njegove strane, da nece
to biti malo previše familijarno, nece li time on izgubiti na ugledu? I uslijed
takvih razmišljanja i dalje je ostao u onom svom jednom te istom,
nepromjenjivom šutljivom stanju, i tek bi ponekad izustio nekakve kratke
zvuke. Zbog svega toga stekao je naziv vrlo dosadnog covjeka.

Dojam o djelu:
Djelo mi se poprilicno svidjelo upravo radi svoje kratkoce.
Naime, neki pisci mogu na nekoliko stranica iskazati sve što
su željeli reci a neki to nemogu ni na puno više stranica.
Djelo je vrlo interesantno, ima dobru radnju i nije dosadno za citanje.