Vuci MILUTIN CIHLAR NEHAJEV: Lektira za skolu Lektirus

MILUTIN CIHLAR NEHAJEV:

Bilješke o piscu:

Milutin Cihlar Nehajev rodio se 1880. godine u Senju, a umro 1931. godine u Zagrebu. Bio je veliki poznavatelj europske književnosti. Svoje prve uspjehe postigao je pišući drame: “Prijelom” i “Svjećica”. Kao jedna od najvažnijih i najizrazitijih ličnosti hrvatske moderne napisao je novelu “Veliki grad” . U svojim posljednjim godinama života napisao je vrlo zapažen roman “Vuci”. To je prvi hrvatski roman koji govori o bujnoj hrvatskoj prošlosti.



Mjesto radnje:

Hrvatska, Ugarska, Venecija, Njemačka



Vrijeme radnje:

XVI. stoljeće



Tema:

Život i smrt velikog hrvatskog domoljuba i vojskovođe, kneza Krste

Frankopana



Glavna misao:

Ljubav prema rodu i domu nema granica, za domovinu vrijedi i umrijeti



Likovi:

Knez Krsto Frankopan, knez Bernardin Frankopan, kardinal Matej Lang,

grofica Apolonija, knez Ivan Karlović, nadvojvoda Ferdinand, biskup

Jožefić, Zuan Antonio Dandolo, ban Ivan Zapolja, grofica Katarina,

Marino Lamudo, Evanjelist, ban Petar Bersilavić, kralj Ljudevit II.,

kraljica Marija, kancelar Salkaj, knez Burgio, Jakob Rainer, Bernardo Ričan



Kratki sadržaj:

Šesnaesto stoljeće bilo je vrijeme burnih povijesnih zbivanja na tlu Europe. Njemačka je ratovala s Venecijom, zbog Jadrana i pograničnog dijela između te dvije države. Ugarska i Hrvatska bile su na strani Njemačke i Karla V., njemačkog cara. Austrijski nadvojvoda, Franjo Ferdinand I. želio je Hrvatsko-ugarsku državu pripojiti Austriji i Hasburgovcima. Francuska i njen kralj Franjo I. otvoreno su poktirali s

Turcima, koji su bili velika prijetnja kršćanstvu. Na čelu turske vojske bio je sultan Selim I.



Zbog svih tih događaja, u Ljubljanu je 1514. g. trebao doći cesar Maksimilijan, da obiđe svoje čete koje su se borile protiv Mlečana. Tri dana prije u Ljubljanu je došao cesarov doglavnik, kardinal Matej Lang. Za večerom je saznao da je jedan od cesarovih vojskovođa, hrvatski knez Krsto Frankopan, zarobljen i odvezen u Veneciju. To mu je poslije potanko opisala njegova sestra i Frankopanova žena, grofica Apolonija. Kad je došao cesar, grofica je od njega zatražila pomoć. Za to je vrijeme knez Frankopan došao u Veneciju. Zatvoren je u Venecijanskom zatvoru Torreselli, a za čuvara mu je dodjeljen njegov rođak, Zuan Antonio Dandolo. Torresella zapravo i nije bio zatvor. Frankopan je zatvoren s još dva sužnija, Jakobom Rainerom i Bernardom Ričanom. Otac Krste Frankopana, Bernandin, na sve ga je načine pokušao izbaviti iz zatvora, ali bezuspješno. Krsti su zatvoreničke dane nastojali olakšati i hercegovački ban Ivan Košača, kojega su Turci otjerali s ognjišta, Bernardinov pomoćnik Evanjelist i sam Dandolo. Polako je došla i godina 1516. Krsto je još bio zarobljen, a Rainer i Ričan su, uz jamčevinu, bili pušteni na uvjetnu slobodu. Bez pravog vojskovođe, cesar nije imao vojnih uspjeha,ali nije se ni potrudio izbaviti Krstu iz zatvora. Stari i lukavi Bernardin čak je i razmišljao o savezu s Venecijom da bi oslobodio sina. Venecija je željela savez s Frankopanima zbog opasnosti od Turaka , a Frankopani su očekivali od Venecije da im pomogne vratiti grad Senj, koji je bio u posjedu Frankopana, kao i drugi djelovi neosvojene Hrvatske od strane Turaka.



Za to vrijeme grofica Apolonija nije znala što da učini za muža. Zato se 1517. g. plemenita grofica uputila u Veneciju. Tamo se poklonila duždu, a zatim se pridružila Krsti u tamnici. Odbijala je izaći ako ne puste Krstu. Saznavši za te događaje, Franjo I zatražio je oslobađanje Krste . Mletačko vijeće desetorice na čelu sa starim Marinom Saudom je to odbilo, ali je pristalo premjestiti Krstu u francuski zatvor u Milanu. Apolonija zbog bolesti nije mogla poći s njim. Čim je došao u Milano, Krsto je dobio obavijest da je cesar Maksimilijan umro. Još dok je bio u Veneciji sklopljeno je primirje , a Maksimilijan ga nije htio izvući. Tri mjeseca po dolasku u Milano, Krsto je pobjegao. U Oriveniku se sastao s fratrom Jožefićem i svojim ljudima. Nekoliko dana poslije za Krstom je stigao lijes s Apolonijinim posmrtnim ostacima. U međuvremenu fratar Jožefić je postao senjski biskup,  ali u Senju su vladali protivnici Frankopana, te je Jožefić postao biskup bez biskupije.

Jednog dana na Trsatu su se sastali ban Petar Berislavić, koji je došao iz Budima, knez Ivan Karlović, Ivan Kožulić, knez Bernardin i knez Ivan Mrsinjski. Njihov sastanak prekinula je vijest da je grupica Turaka, prošavši straže kod Modruša, Senja i Otočca, zapalila grad Bribir. Mjesec dana kasnije, ban Petar Berislavić poginuo je u turskoj zasjedi.



U teškom položaju i opasnosti od Turaka, 1524. g. Krsto je boravio u Rimu, kod pape Hadrijana VI. Ondije je podnio izvještaj o obrani od Turaka, problemima koje ima Hrvatska i o stanju kršćanstva u Hrvatskoj. Papa je obećao da će slati vojnike i novce u Hrvatsku, jer je i njemu, kao i razumnom dijelu Europe postajalo jasno da će, ako padne Hrvatska, pasti i Europa. Zadovoljan Krsto je pošao u Hrvatsku.



Godine 1524. u Križevcima je održan sabor slavonskih i hrvatskih plemića, koje je sazvao ban Ivan Karlović. Na saboru su bili svi plemići osim Ivana Tahija. Sastanku je prisustvovao i papin izaslanik barun Burgio. Papa više nije bio Hadrijan VI., koji je umro, već Klement. Burgijeva zadaća bila je pomiriti hrvatske knezove i ujediniti ih u borbi protiv Turaka, koji su sada imali novog sultana, Sulejmana II. “Veličanstvenog”. Za pomirbu se zalagao i ban Ivan Karlović, knez Krbavski. Ban je bio u teškoj situaciji. Izgubio je svoj poslijednji grad Oštrovicu. Zbog toga je Ivan Tahi tražio od ugarskog kralja Ljudevita II. da ga imenuje hrvatskim banom. Na kraju sabora odlučeno je da Ivan Karlović ostane hrvatski ban dok to želi. Krsto Frankopan poslao je Jožefića da izvidi stanje u Budimu. U Budimu se živjelo jako rastrošno, a kralj Ludevit II. bio je krajnje nesposoban. Pod pritiskom knezova Stjepana Vrbecija i Ivana Zapolje, imenovao je Krstu Frankopana hrvatskim banom, a Ivan Karlović je na to pristao. Krsto nije zbog toga otišao u Budim, već je otišao u Senj. Tamo je susreo Stjepana Brodarića, i na njegov zahtjev je otišao s njim u Budim , nakon što je saznao da je Jajce pod opsadom. Nekoliko dana poslije, Dandolo je u Veneciji presretan govorio Ivanu Kosači o blistavoj bitci kod Jajca. Knez

Frankopan je sa šest tisuća vojnika oslobodio Jajce. Svima je postalo

jasno da je ban Krsto Frankopan najveći vojskovođa svoga vremena.



Ugarska je Krsti obećala Senj ako oslobodi Jajce. No, kad je došao u Budim, Kancelar Salkaj, postolarski sin odbio mu je dati zasluženu nagradu. Ljut, Krsto je fizički napao ugarskog kancelara i zbog toga je bio zatvoren. To je bila velika sramota za Ugarsku. Nakon što je oslobođen prestao je tražiti pomoć Ugarske u borbi protiv Turaka i okrenuo se Veneciji, pa i Njemcima.



Stoga je otišao u Augsburg, na sastanak s austrijskim nadvojvodom Ferdinandom, bratom ugarske kraljice Marije. Na sastanku se raspravljalo o vojnoj pomoći Njemačke Hrvatskoj, jer se znalo da je Sulejman II. okupljao vojsku od sto tisuća ljudi kod Beograda. Nakon toga Krsto je otišao u Zagreb i tamo počeo okupljati vojsku. Kad ju je skupio, poveo je vojsku prema Sisku. Na putu je saznao da je Hrvatsko-ugarska vojska katastrofalno uništena na Mohačkom polju. Kralj Ludevit utopio se u rijeci, a kraljica Marija pobjegla je nadvojvodi Ferdinandu. Sada je Hrvatsko-ugarska država bila bez vlasti, a Krsto je bio na čelu svoje, hrvatske i frankopanske vojske. Nakon Ljudevitove smrti u Hrvatskoj su se stvorile dvije stranke. Jedna je bila njemačka u kojoj su bili Ivan Karlović, Petar Zrinski i mnogi drugi, koji su htijeli nadvojvodu Ferdinanda za kralja ugarske. I s druge strane, Krsto Frankopan, Ivan Banić, Ivan Tahi i drugi knezovi i gospoda, željeli su češkog kralja Ivana za Hrvatsko-ugarskog kralja. Postalo je jasno da će između te dvije stranke doći do sukoba. U međuvremenu, Krsto se u Velikoj oženio za Katarinu, u koju je bio zaljubljen. Kratko su bili zajedno. Krsto je morao poći u bitku. Ferdinanove čete čekale su ga kod Varaždina.



Bitka je započela jednog jutra. Krsto je imao vojsku sastavljenu od seljaka i kmetova. Junački se borio, ali nije preživio. Topovska kugla pogodila ga je u trbuh i jedan od najvećih vojskovođa koje je Hrvatska imala, knez Krsto Frankopan, poginuo je, onako kao je to želio, u boju. Knez Krsto pokopan je, ostavljen od svih, osim od Katarine u blizini Koprivnice. Nakon te bitke, potučen je i Ivan Zapolja, Krstin prijatelj.



Prošle su dvije godine. Ferdinand se okrenuo Budimu i Hrvatska je pala pod vlast Habsburgovaca. Knezu Bernardinu se pomutio um. Morao je s Katarinom pobjeći iz Modruša i otići u Grobnik. Na taj način, svedena na “ostatke ostataka”, Hrvatska - nekad moćna kraljevina, pala je pod vlast Habsburške Monarhije i izgubila svog velikog junaka, “strašnog” kneza Krstu Frankopana.