Ujak vanja ČEHOV Lektira za skolu Lektirus

ANTON PAVLOVIČ ČEHOV:



Bilješka o piscu:

Anton Pavlovič Čehov (1860. - 1904.), ruski novelist i dramatičar,

po zanimanju liječnik. Započeo je knjiženi rad kritikama humoreskama,

nastavlja novelama u kojima obrađuje izgubljene i otuđene likove.

Čehov ne donosi u svojim novelma događaje, zbivanja, a niti velike

izrazite ličnosti koje nastupaju u društvu glasno i bučno. Fabule su vrlo

jednostavne ili uopće nije težište na njima, jer Čehov nastoji izazvati

dojam, ugođaje, atmosferu; on stvara raspoloženje oko likova, u kojima

se oni potpuno očituju. Zbog toga je uvijek sažet, na svoj način

lakoničan, a obilno se služi pejsažima i lirskim digresijama.

Ni u drame Čehov ne unosi veće dramske zaplete, nego je sav u stvaranju

scenskih raspoloženja i onoga neuhvatljivog ugođaja u kojima se likovi

očituju kao živi i neposredni ljudi. U tome je Čehov velik majstor i s

potpunim opravdanjem nazvan je osnivačem ruske impresionitičke drame;

njegove se drame uzimaju kao primjer tzv. lirske drame.



Bilješke o djelu:

Na kazališnom oglasu naslov drame i posebno dodatak „Scene iz života

na selu“ upućuje nas na neku idiličnu ili realističku priču iz života sela.

Pisac nas je zavarao. Radnja se odvija u zabiti ruskih prostranstava u selu

na imanju Serebrjakova. Ista drama mogla se odigrati u provinciji bilo

kojeg drugog gradića, bilo koje zemlje ili kontinenta. Rusko selo samo je

okvir zbivanja, istina, jako utječe na protagoniste, ali pisac samo

marginalno prikazuje rusko selo. Čehov nam je satkao lirsko-psihološku dramu koja se temelji na oslikavanju morbidne atmosfere jedne porodice. Na unutrašnjoj dramatičnosti antijunaka otkrivamo zamorni i promašeni život glavnih likova.



Porodični odnosi na plakatu daju naslutiti zamršenost koja može dovesti

do dramatičnosti. Jer tada su zajedno na imanju profesor u penziji

Serebrjakov i njegova mlada žena Jelena od 27 godina, te profesorova

kćerka Sonja iz prvoga braka, pa Marija, Sonjina baka, i onda Vojnicki,

Sonjin ujak, pa još Telegin kao propali spahija te liječnik i osebnjak

Astrov, ta zabitost karaktera u uskom prostoru različitih interesa može

dovesti samo do sukoba. U toj nepovoljnoj rodbinskoj i krvnoj strukturi

likova u zabiti imanja sudaraju se antijunaci koji oplakuju svaki na svoj

način svoj propali i izgubljeni život. Naši su junaci svijesni da su prokockali

smisao svoga života i da nemaju izlaza da sa poprave, a kamo li izmjene.



Naši su slabići samo drhtaji, osuđeni ne umrijeti nego na umiranje,

ne živjeti nego vegetirati. Ne mogu pobjeći od sebe ni iz sebe, ne mogu

se pomaknuti iz buke gdje su se nasukali i sada trunu kao olupine dok se

ne raspadnu.



Serebrjakov, Jelena, Vojnicki, Sonja, Astrov, Telegin pripadaju ruskoj

inteligenciji koja živi na zabačenom imanju okružena provincijalizmom,

primitivizmom i zaostalošći ruskoga sela i sredine. Sredina ih je skrhala

kao individue i preobrazila u prosječnost u kojoj se kreću. Bježeći od

malograđanštine na kraju se utapaju u njoj. U podmaklim godinama,

oko pedesetak i više, kada prave inventuru svoga života, shvaćaju da su

ga prokockali u zabiti, da ga nisu iživjeli, da su ga utrošili uzalud,

a najtragičnija je spoznaja da će i ostatak života provesti besmisleno,

besciljno, dosadno, ubitačno dosadno čekajući smrt kao jedinu moguću

promjenu.



Kada se tih šest nesretnika nađu zajedno svjesni svojih promašenih života

i kada pokušaju pronaći krivca za svoje stanje, Čehov nam razotkriva

njihove psihloške drhtaje, ugođaj trule atmosfere, a sve to ukomponirano

u lirskom ruhu.



Pisac ne ocjenjuje postupke likova, pa iz dijaloga ne upoznajemo sve

njihove osobine. Čehov ulazi u njihovu psihu i neutralno je razotkriva.

Upoznajemo nemire i osjećaje junaka, a vanjska kretanja i zbivanja

sporadična su.



Skučenost i ograničenost vanjskih zbivanja dramski je opravdana

zbivanjem u jednom danu i noću, na verandi i u sobi imanja Serebrjakova.



Dramsko književno djelo Ujak Vanja slojevito je, umjetnički virtuozno i

spada u antologijske klasike. Redatelj mora biti samo oprezan da u

kazališnoj izvedbi nečim ne pokvari vrijednost književnog djela.



Analiza likova:

Vojnicki

Drama nosi naslov Ujak Vanja, pa bi glavni lik trebao biti Vojniciki,

Ivan Petrović. Vojnicki je dekadent koji u 47. godini spoznaje

uzaludnost svog života. Dvadeset i pet godina radio je na imanju

profesora Serebrjakova da bi se ovaj mogao u gradu baviti naučnim

radom. Vojnicki spoznaje da profesor nije bio nikakav veliki literarni

stručnjak kojemu se trebalo diviti kao božanstvu i da je on utukao svoj

život za jednu običnu ništicu.



Citati:

“Vojnicki: Ti si za nas bio više biće, a tvoje smo članke znali napamet.

 Ali sad mi je puklo pred očima! Ja sve vidim! Ti pišeš o umjetnosti,

 a ništa se ne razumiješ u umjetnost! Svi tvoji radovi koje sam ja volio

 ne vrijede ni prebijene pare! Ti si nas obmanjivao!” (str. 45.)



“Vojnicki: Ti si upropastio moj život.” (str. 45.)

“Sad je on u penziji i sada se vidi cijela bilanca njegova života:

 poslije njega neće ostati nijedne stranice iz njegovih djela, on je potpuno

 nepoznat, on je nula! Mjehur od sapunice!” (str. 25.)



Vojnicki je nesretan, on se ne može pomiriti sam sa sobom i svojim

stanjem.



“Vojnicki: Prvo, pomirite me sa samim sobom!” (str.23.)



Iako nemoćan i izgubljen u svojim mislima Vojnicki jednom progovara

muški, odlučno. Kada profesor želi prodati imanje a njega i Sonju izbaciti

na ulicu kao stari kufer, Vojnicki reagira elementarno ljudski i pokušava u

efektu pištoljem ubiti profesora. Njegov je čin završio očajno i sramotno,

promašio je profesora.



Vojnicki je zaljubljen u prelijepu mladu Jelenu ali mu ona ne odvraća

ljubav. Tragedija je Vojnickog kao i Sonje kada shvate da će još živjeti

a da ne znaju zašto i za koga i da im je budućnost besmislena.



“Vojnicki: Meni je četardeset i sedam godina; ako budem živio, recimo do

 šezdesete, ostaje mi još trinaest godina. Mnogo! Kako ću proživjeti tih

 trinaest godina? Što ću da radim, čime ću ih ispuniti?” (str.51.)



Vojnicki bi želio nemoguće, novi život.



“Vojnicki: Početi nov život... Reci mi, kako da počnem... od čega da

 počnem?” (str. 52.)



Astrov odgovor izgorio je Vojnickove želje u hip, bez okolišanja.



“Astrov: Kakav nov život! Naš je položaj, i moj i tvoj, bezizlazan.” (str.52)

Sonja

Sonja je nesretna žena, zaljubljena u liječnika Astrova koji je ne voli.

Sonja sa svojim ujakom Vojnickim vodi imanje. Ona puno radi.

Sonja je realni lik. Predstavlja tip žene koja je bez prava na pobune,

primorana da prihvati svoju nesretnu sudbinu. Sonja je neiživljena i

nikada neće ni živjeti. Nikada neće biti voljena. Ona je žrtvovana i svoju

žrtvu prima mirno. Sonja je smirenje, nema krika ni pobune kod nje.



“Sonja: Nismo mi jeli kruh zabadava! Ja ne govorim što treba reći,

 ne govorim ono što treba, ali ti nas moraš razumjeti tata. Treba biti

 milostiv!” (str. 47.)



Kada spoznaje da joj je sudbina okrutno zapečaćena očekujemo njen jauk.

Naprotiv, Sonja pronalazi bizarno kršćansko otkupljenje i spas. Tko je

patio na ovome svijetu, a do tog kraja mora se strpljivo raditi.

Sonjinim dijalogom točno završava drama:



“Sonja: ... a kad nam dođe naš sudnji čas, pokorno ćemo umrijeti i tamo,

 na onom svijetu, reći ćemo da smo patili, da smo plakali, da nam je bilo

 teško i bog će se sažaliti na nas; onda ćemo, ujko, mili ujko, vidjeti drugi

 život - svijetli, divan, lijep, radovati ćemo se i na sve sadašnje naše

 patnje pogledati ćemo ganuto, s osmjehom - i odmoriti ćemo se.”

 (str.59.)



Astrov

Astrov je liječnik u zabiti i primitivnosti ruskih sela. Naporno radi.

Određenu simpatiju Čehov stidljivo poklanja Astrovu. Možda je uzrok tome

što je i Čehov bio liječnik. Astrov je osebnjak, bez porodice. Za razliku od

Vojnickog gotovo ravnodušno i bez borbe pomirio se sa besmislom svoga

života. Astrov više ne vjeruje ni u svoje sposobnosti pa za sebe kaže:



“Astrov: Kod Ostrovskog u jednom komadu postoji čovjek s velikim

 brkovima i malim sposobnostima... To sam ja.” (str. 14.)





Tragedija je Astrova što je on gotovo prestao postojati kao čovjek,

jer ne vjeruje više u ljude i nema više osjećaje, ne može voljeti.



“Astrov: Ja za sebe više ništa ne očekujem, ne volim ljude... Odavno već

 nikog ne volim.” (str. 28.)



Jelena Andrijevna

Jelena Andrijevna, mlada žena staroga profesora, u žabokrečinu

ljudskih duša unijela je nemir. Probudila je mrtvilo u Astrovu, a naročito u

Vojnickom. Jelena postaje žena fatum. Jelena je nesretna žena koju svoju

najveću nesreću prima sa manje emocija, donekle racionalno.



“Jelena Andrejevna: I mrzi me da živim i dosadno mi je! Svi napadaju

 mog muža, svi me gledaju sa željenjem: nesrećna žena, ona ima staroga

 muža! To je saučešće pram meni - o, kako ga dobro razumijem” (str. 17.)



Jelena mrzi muža, ali zna da mora živjeti sa njime.



“Jelena Andrejevna: Šuti! Ti si me ubio!” (str. 20.)



Jeleninoj vjernosti filozofski i lirski razmišlja Vojnicki.



“Vojnicki: Zato što je ta vjernost neprirodna i izvještačena od početka do

 kraja. U njoj je mnogo retorike, ali nema logike. Iznevjereti starog muža

 kojega ne možeš podnijeti - to je nemoralno.” (str. 11.)



Stari profesor

Stari profesor uzrok je uništenja mnogih života. Optužuju ga i mrze

njegova žena i Vojnicki. Sonja svoga oca voli i žrtvovanje za njega

prihvaća kao nešto prirodno. Profesor je star i bolestan i ljubomoran je

na mladost. U biti je umišljena veličina koja u zimi svoga života očekuje

od svih još malo pažnje. Profesor ne govori o svome radu, ali ga Vojnicki

bolno secira.



“Vojnicki: Čovjek punih dvadeset i pet godina predaje i piše o umjetnosti,

 a nimalo ne razumije umjetnost.” (str. 10.)



Ono što ubija profesora i čini ga nesretnim je starost. Čitav je život bio

sebičan, a sada život ostavlja drugima, mlađima.



“Serebrjakov: Prokleta, odvratna starost. Đavo da je nosi! Otkako sam

 ostario, gadim se samom sebi. A i svima vama, vjerojatno, gadno je da

 me gledate.” (str. 20.)



O likovima:

Likovi drame su slabići i malenkonični tragičari.

Nihilizam se bolesno uvukao u njih i spremni su na tiho propadanje.



Vojnicki koji je na tren reagirao ljudski i pobunio se pretvara se ponovo u

bezličnu sjenu spreman da sa Sonjom propati ostatak života.



Pristati svjesno na predaju, na vegetiranje, pomiriti se sa činjenicom da si

živ zakopan u zaostalosti ruskog sela i da ćeš tu lagano umirati, čini likove

drame drastično tragičnim. Oni nemaju moć ni umrijeti brzo. U takvoj

atmosferi života Čehov ponire duše svojih junaka i prikazuje ih kroz

dramski dijalog. On ih slika, prikazuje, ali ih ne objašnjava ili optužuje.

Kroz dijaloge je oslikana atmosfera i nema poruke pisca. Prikazano je

stanje duša u određenom prostoru i vremenu iz kojega nisu mogli pobjeći.