Klesar Angelo Prepricana lektira za skolu Lektirus

Pisac: VLADIMIR NAZOR:

Bilješke o piscu:
Vladimir Nazor rodio se 1876. u Postirama na otoku Bracu. Bio je hrvatski
pjesnik, pripovijedac, romanopisac, autor mnogih clanaka, eseja i studija,
narocito na podrucju metrike. Jedan je od takvih pisaca koji stvarajuci
kroz citavih 5 desetljeca, neprestano, do kraja, izneneduje uvijek novim
spoznajama, novom problematikom i novim preokupacijama.
U razdoblju 1893. godine, kada je objavio svoje prve stihove, pa do 1949.
- kada je pred smrt zapisao posljednu pjesmu, on je napisao nekoliko
tisuca stranica, citavu jednu biblioteku knjiga. Umro je u Zagrebu 1949. g.
Njegova važnija djela su: Veli Jože, Price iz djetinjstva, Price s ostrva,
grada i planina, Krvava košulja, Krvavi dani, Zagrebacke novele;
te bajke za djecu: Halugica, Bjeli jelen i Kralj Albus.

Mjesto radnje:
Malo selo, luka

Vrijeme radnje:
Nekad davno

Likovi:
Klesar Angelo, pisac


Sadržaj:
Pisac polazi školu u drugom selu a kad se vracao kuci on bi na putu
proveo i više vremena nego što treba:

"Zastajkivao sam, pretraživao grmove, penjao se na hridine,
 obilazio smreke da okusim dozrele bobulje, uhadao kosove i guštere,
 cvrcke i mrave, promatrao hrastice što su jadno životarili na žednome
 kršu. Nalazio sam u onoj pustoši citav jedan svijet, što se meni cinio i
 prebujan. Vidio sam izdaleka komadic mora i sutonske požare u oblacima
 iznad pucine. Veselio sam se što mogu ici prema onoj vatri, iz koje se
 uvis šire pramenovi zraka, i cudio sam se kasnije što je u luci sve onako
 mirno, posuto pepelom prvog mraka."

Dok je pisac svakodnevno prolazio klancem cuo je cudne zvukove,
a najtajanstveniji je bio zvuk udaranja cekica. Svaki dan je tražio izvor
toga zvuka, ali uzalud. Jednog dan prošao je klancem jedan starac i rekao
mu da to ljudi lome dolje pri moru kamenje. Sutradan izvuce pisac van
gondolu. Marljivo ju je popravio, a poslije rucka neopaženo je pobjegao do
drage. Na pucini su se dizali teški oblaci. Došavši do drage iskoci iz broda i
traži taj zvuk. Kamenolom je bio prazan, nigdje ljudi, samo bijeli "snijeg"
što se prostirao tlom. Gore je bila mala kucica, a i otud je dopirao
tajanstven zvuk. Pisac se dokrade i ugleda klesara Angela. Zapanjila ga
je ljepota lika koji je Angelo klesao. To je bio lik Giuseppea Garibaldija na
konju. Angelo je veoma velicao Garibaldija:
"- Giuseppe Garibaldi! - rece klesar svecano.
   Ja sam bio u neprilici, jer mi je to ime bilo još novo.
 - Oh, jadnice! Pa ti ne znaš što kod nas znadu još manja djeca.
   Cuješ: Giuseppe Garibaldi! Lav Kaprerski. Zapovjednik Crvenih košulja.
   Osloboditelj Italije. Sjedinitelj svih Talijana. - Rijeci su mu padale polako
   iz usta, krupne, teške.
 - Al on nema ni puške, ni sablje. Pa ni prave kape.
 - Ha! Ha! Za sve vas nema junackog lika bez bajuneta i šešira s
   pijetlovim perjem. Austrijski su vam žandari uvijek pred ocima.
   Povero piccolo!
 - Ne! - rekoh ja. - Naš je junak netko drugi...
   On me krupno pogleda. Dode mi bliže.
 - Pa reci. Ja ga ne znam.
 - Kraljevic Marko!
   Angelo se casak zamisli.
 - Znam. Cuo sam o njemu kad sam radio preko kanala, u Sinju...
   To ti je, sinko moj, nešto drugo, nešto sasvim drugo.
 - Al je Marko imao konja Šarca. I vilu posestrimu. I lulu od dvanaest oka.
   Topuzinu još vecu. I pio je iz mješine. Sjekao glave... Nepobjediv...
 - Pusti" ... Znam ja sve to. Bajke. Price, sinko. Lijepe price i ništa srugo...
   A Garibaldi! Covjek od kosti i mesa; kao i jam kao i ti, Oskeca glad,
   žedu, zimu. Pije vodu. Jede koricu hlijeba. I nema spocetka nikoga do
   sebe samoga. I nije nikakav kraljev sin. Al što hoce, to i ucini, a ni iz
   cega... silama slabim, ljudskim."
Oluja je sve više jacala. Klesar ga odveo u onu kucicu. Unutra na svim
zidovima su prilijepljene slike onoga koji stoji vani na kiši i vjetru.
Angelo mu rece da je danas velik blagdan: dvadeseti septembra.
Dan kada je Garibaldi uzeo papi Rim i vratio ga domovini. I Angelo opet
padne u zanos. Šetao je, mahao rukama, plamsao u licu. Kad se smiri
rece Angleo da ima namjeru smjestiti taj kip na ladu, poslati u Mletke,
pa na trg sv. Marka. Zatim obojica legnu spavati. Pisac se neprestano
pitao: A koja je naša domovina? Kako se zove naš Garibaldi?
Drugi dan ujutro pisac odlazi kuci. Puno se raspitivao o domovini.
A kad je kasnije pitao za Angela, rekoše mu klesari:
"Onaj svoj kip je dovršio, al se talijanskoj gospodi nije svidao.
 Raznio ga dinamitom. A kad talijani zaratiše u Africi, žena mu skroji neku
 crvenu košulju, s kojom je i nestao. Pao je u Abesiniji."

O djelu:
Kao što je navedeno u njegovom životopisu, pisac se ponekad zatvara
sam u sobu i luta mislima, a to ulijeva i u ovog djecaka koji istražuje
klanac i bezbrižno putuje kuci prije nego što se vrati u dosadnu
svakodnevnicu. Vec od malih nogu upoznaje politicko stanje u Hrvatskoj u
razdoblju u kojem je živio. Klesar Angelo predstavlja sve one države koje
su vec ujedinjene i u kojima nema previranja. Tad se pisac pita:
A gdje smo mi? Takva razmišljanja su karakteristicna za Nazorovo
premještanje u Zagreb kada prvi put osjeca kulturno i politicko stanje.
Nazor takoder želi kazati da njegov narod još nije imao nekog velikog
vodu i heroja kao Garibaldi u Italiji. Herojski podvig Angela pokazuje da
se za ocuvanje identiteta i svojih ideala cak i umire.